Pravnik Mijo Lehpamer (1903. – 1978.) se kao sudac u Đurđevcu po svemu sudeći veoma kratko zadržao 1940-ih. Službovao je u Obrenovcu, Dugom Selu, Pregradi i Zagrebu do 1945. godine. Potom je radio kao direktor banke u Pregradi te savjetnik u javnom pravobraniteljstvu do kraja 1960-ih, kada je umirovljen. Poznati je katolički laik i član predsjedništva Hrvatskoga orlovskog saveza 1929.). Objavio je: Pravni život na selu (Zagreb, 1940.), Zbirka propisa o sudskim taksama (Zagreb, 1938.) i Zbirka propisa o likvidaciji zemljoradničkih dugova, kao i članke slične tematike u raznim časopisima. Za vrijeme boravka u Đurđevcu rodio mu se sin Marko Lehpamer (20. III. 1941.). Odrastao je u Pregradi, kamo je komunistička vlast potjerala njegova oca zbog aktivnosti u katoličkom društvu. Marko je u Zagrebu završio gimnaziju 1959., a na Filozofskom fakultetu diplomirao južnoslavenske jezike i književnosti i njemački jezik 1969. godine. Od 1972. do umirovljenja 2000. godine bio je urednik Umjetničkog programa te III. programa Radio-Zagreba (od 1990. Hrvatskog radija). Filmske i književne osvrte, tekstove o radijskom dramskom stvaralaštvu, te prijevode objavljivao je u dvadesetak izdanja, od 1958. do 2010. godine. Poetskim radovima javio se u Krugovima (1958.) i u drami Vrata obojena bijelo (Hrvatski radio, 2000., Republika, 2009.), u kojima je tematizirao prolaznost života, relativnost uloga i vrijednosti u njem. S njemačkoga je preveo knjige Nacionalizam H. U. Wehlera (Zagreb, 2005.), Na crnim listama P. Lendvaija (Zagreb, 2006.), Iskušenja neslobode R. Dahrendorfa (Zagreb, 2008.) i Njemačka i „njezini“ Hrvati U. Schillera (Zagreb, 2013.). Bio je urednik kulturne rubrike Studentskoga lista (1959. – 1961.) i njegov glavni urednik (1961.), supokretač Razloga 1961. i član njegova uredništva do 1965. godine, jedan od začetnika Goranova proljeća 1964., te glavni urednik Zbornika Trećeg programa Radio-Zagreba (1977. – 1989.). Umro je u Zagrebu 20. kolovoza 2015. godine.