Problem školskog prostora u Đurđevcu bio je prisutan još od sredine 19. stoljeća jer je krajiška školska zgrada iz 1827. godine već tada bila premala za prihvat svih učenika. Primjerice, 1895. godine školu je pohađalo čak 568 učenika na tri izdvojene lokacije. Premda su se nastojanja oko gradnje nove zgrade protezala čitavo vrijeme (1892., 1909.), do stvarnog rješenja došlo je tek 1959.  godine. Na inicijativu Narodnooslobodilačkog odbora Đurđevec (NOO) početkom veljače sastala se komisija za usvajanje projekta i određivanje lokacije za gradnju nove školske zgrade. Činili su ga: načelnik Savjeta za prosvjetu i kulturu Narodne republike Hrvatske projektant inž. Žarko Vincek, predsjednik NOO-a Andrija Stankeric, građevinski referent Drago Horvat, predsjednik Savjeta za prosvjetu i kulturu Đuro Turković i učitelj Martin Cik. Izabrana je lokacija na livadama iza bivše zgrade župnog stana. Projektom je predviđeno 12 učionica, fiskulturna dvorana i stan za domara. Gradnja je trebala početi u travnju iste godine, ali se stvar otegnula do sljedeće godine, a na sastanku odbora za gradnju početkom kolovoza 1960. godine uvidjelo se da je i taj učionički prostor premalen, pa se donesla odluka o gradnji drugog kata s još šest učionica. Pored toga izostala je novčana podrška kotarskih i republičkih vlasti. Veći dio gradnje obavljen je do zime 1960. godine. Nadzor izgradnje povjeren je inž. Krešimiru Miklaušiću iz Zagreba a gradnja građevnom poduzeću Graditelj iz Đurđevca. Zgrada je svečano otvorena 25. kolovoza 1961. godine. Svečanosti je prisustvovalo oko 2 tisuće ljudi a referat o gradnji iznio je predsjednik Općinskog odbora Socijalističkog saveza radnog naroda Đurđevec i predsjednik Općinskog fonda za školstvo Ivan Zvonar, a školu je otvorila predsjednica Općinske skupštine Đurđevec Ljubica Cik. Ključeve nove škole primio je direktor Đuro Turković. Dotad je potrošeno oko 114 tisuća dinara a nakon dovršenja okoliša i gradnje dodatnih prostorija (drvarnica, športski tereni…) cijena je narasla na oko 150 tisuća dinara.

Fotografije iz zbirke Martina Mahovića