Pljačka novca nije obilježje današnjice, to se događalo i davno prije jer je tatova oduvijek  bilo, ali i prilika za otimačinu. Jedinstvena mogućnost za pljačku u 19. stoljeću bila je prilikom prijevoza novca i pošte kočijom. Potkrjepljujemo to s dva primjera iz 19. stoljeća. Godine 1865., još za vremena Vojne krajine, poštanska dvokolica kretala se iz Pitomače prema Đurđevcu. Negdje na putu presreo ju je neki lopov stranac, Nijemac ili Talijan, kako su nagađale ondašnje novine. Idealno mjesto za krađu bila je šuma Seča između Kloštra i Đurđevca, kroz koju je prolazio državni drum. Po svemu sudeći tako je i bilo, jer je pljačkaš u bijegu bacio poštu u nekoj guduri pored Čepelovca. Na kraju je uhićen čak u Samoboru, te priveden u pukovnijski zatvor u Đurđevcu. Ne bi li slučaj što brže priveo kraju, objesio se jedne noći u svojoj ćeliji. Druga pljačka dogodila se 1888. godine između Virja i Novigrada. Priča je zanimljiva jer je pljačkaš bio sam vozar kariolne pošte (poštanske kočije). Na put ga je dočekao njegov ortak i preuzeo 1.400 forinti iz kovčega za novac, te pobjegao. U kočijama se vozio općinski blagajnik  Stjepan Trezić iz Čepelovca, ali je tijekom pljačke spavao pod kišobranom. Kad se probudio vozar mu je rekao da je orobljen i da ide tražiti pljačkaša. Tako ostavljen Trezić je čekao poduže vrijeme, ali vozaru nije bilo ni traga ni glasa, pa je sam potjerao konje do Koprivnice. Vozar se poslije pojavio u Koprivnici tvrdeći da nije pronašao lopova. Njegova je priča bila sumnjiva oružnicima, pa su ga uhitili.