Šenica / pšenica je veoma stara poljoprivredna kultura koja je na našem području za vremena Vojne krajine po važnosti bila prva žitarica iza kukuruza. Brige o uzgoju pšenice nije bila toliko zahtjevna kao o kukuruzu. Obično se sijala nakon berbe kukuruza. Prvo se posjekla kukuruzovina a zatim se volovima ili konjima zemlja izorala i povlačila z branami. Gnojilo se nije jer je postojala bojazan od polijeganja. Ako je zemlja bila grudasta onda su se motikom nabijali busi (razbijale tvrde grude). Krajem 19. stoljeća u nas se sijala pšenica nama nepoznatih sorti. Znamo tek da su je naši pretci nazivali svojim imenima, na primer: srpanjska, brkulja, banatska, ozima, njemačka… Domaće sorte pojavile su se nakon 1911. godine kada su počela prva oplemenjivana na Kraljevskom višem gospodarskom učilištu u Križevcima. Od 1950-ih u Podravini se puno sijala talijanska sorta Libellula koja je davala solidne prinose, dovoljno slame i svake godine sjeme. Za sjeme se uzimala pšenica od prošlogodišnjeg uroda. U to su vrijeme ljudi imali velikih problema jer je pšenicu bilo teško očistiti od jalovog, bolesnog i polomljenog zrnja, te sjemenja korova. Jasno je da je takva pšenica imala oskudan i nekvalitetan urod. Obično je bila puna snijeti i drugih bolesti pa su neki pribjegavali „seme nekoliko danah pred setvom preko plamena od upaljene slame načinjenog prebacati“. Primjenjivali su to još 1848. godine. Drugi su pak pšenicu močili prokuhanim pepelom i solju, a poslije i rastopljenom modrom galicom. Za Đurđevčane se poboljšanje pojavilo 1892. godine kad je mjesna podružnica Gospodarskoga društva nabavila trijer, stroj kojim se pšenica čistila od sitnih, nezrelih, polomljenih i bolesnih zrna, kao i sjemena raznog korova i ostalih nečistoća. No njime su se mogli služiti samo članovi podružnice. Pšenica se sijala omaške iz stolnaka, a ako je sjeme bilo sitnije, pomiješalo se sa zemljom ili pijeskom. Jedini posao do žetve bilo je plijevljenje korova, što nije bilo nimalo lako jer je zbog neočišćenog sjemena pšenica dosta zarastala u korov. Najviše problema zadavao je maček (ljepljiva broćika, priljepača) koji je bio razgranat i čvrsto se držao za vlati pšenice.