Pored svih običaja u adventsko vrijeme važno mjesto zauzimalo je tradicijsko ukrašavanje obiteljskoga doma. To je podrazumijevalo ukrašavanje glavne sobe u kući (prva iža) te božićnoga drvca. Do pred kraj 19. stoljeća Podravci nisu znali za božićno drvce. Soba se kitila zelenilom (bršljan, imela / cengar, šimšir / fušpan…), a kasnije zelenim grančicama bora, smreke i jele, koje su zateknoli za kipe (svetačke slike), za tram (glavna nosiva greda), za zrcalo (veliko zidno ogledalo) i za kipiće smještene u kutu kuće gdje se nalazio stol. Na niski ormar metnuli su pukete a preko zrcala vijenac. Postavlja se logičko pitanje: Je li bilo zimzelenog drveća u okolici Đurđevca u 19. stoljeću. Iznenadili biste se – bilo je! Manji šumski nasadi bora ili smreke nalazili su se još sredinom 19. stoljeća na rubnim sjevernim dijelovima pijesaka s lijeve strane puta prema Grkinama i s obje strane puta prema Severovcima. To nam potvrđuje katastarska karta iz 1868. godine, kao i matične knjige rođenih župe u Đurđevcu, koje u to vrijeme bilježe rođenje djece u tamošnjem ciganskom naselju. Župnik je kao mjesta rođenja doslovce naveo kao Borik i Jelik, jer su na tom mjestu živjeli Cigani koritari. Kićenje božićnoga drvca uslijedilo je mnogo kasnije, tek nakon pošumljavanja Đurđevečki peskov borom u prvoj polovici  20. stoljeća. Tada su ljudi kradom sjekli mlade borove. Miroslav Dolenec Dravski napisao je da su konačari vračajući se prečicom kući iz Đurđevca prolazili kroz borovu šumu na Peskima i usput sjekli mlade borove. Naravno, ne u prisutnosti lugara. Naveo je da je za njima kod so hodali ostajal trag od silnoga iglijna.

Božićno drvce Đurđevčani zovu betlem, prema Betlehemu gradu. Ukućani su ga uglavnom smještali uz stol ispred prozora. Zavjesu su dopola odmaknuli da se nakićeno drvce vidi s ulice. Sobu i drvce kitili su krep-papirom (ružice /klinčeci, okulanti, krizantene /, lanceki, mašlinci, pupoljci), jabučicama, figuricama od tijesta i kolačićima (medenjaci), posrebrenim orasima i borovim češerima (puricami), lančićima od trenti (na konac naizmjenično nanizanih pečenih kokica i komadića slame), licitarskim bombonima i srcima. Osim toga, pripremali su i božićni stol. Na sredini stola napravili bi križ od slame, te pokrili svečanim stolnjakom. Na stolnjak metnuli bi u tanjuru posijanu pšenicu s utaknutom ružicom, te oko pšenice svezali traku trobojnicu. Zatim jaboko božičnico, konglufa kuglofa), duplera (svijeću) i tanjur sa sjemenjem. Drugu pak pšenicu i božićnicu metnuli su u prozor. Oko nogu stola omotali su dogačko vože (uže), stavili sjekiru, pa i neke druge alatke, a ispod drvca prostrli slamu na kojoj su se valjala djeca. Na taj su način pripremljeni stol i božićno drvce simbolizirali život, plodnost, zdravlje i svega obilja u kući i na polju, a slama Isusovo porođenje.

Izvor: http://narodni.net/narodni-obicaji-za-bozic/