Naoko bi rekli da se o motike i nema štogod reći, ali svaki etnografski predmet ima svoju priču. Motika je alatka, ili kako bi rekli po đurđevečki, spada med orožje (vile, grablje, srp, lopata…). Motike su izrađivali kovači a kasnije se mogla kupiti i u trgovini. Na primjer, jedna je motika 1920-ih u Brennerovom dućanu koštala 28 dinara, isto kao i kilogram kave. Svaki si je Podravec motiko sam nasađal. Postoje dvije vrste motike. Široka je služila za kopanje a uža za zemljane radove. Motičice su pak upotrebljavale žene za okopavanje vrta. U klijeti su stajale goričke motike. Gorička je motika, vjerovali ili ne, služila i za veliku nuždu. Kad je koga stislo, motiko na pleče i beš f trsje. Hvala Bogu, lišća je bilo. Barem je direktor imao velike listove. Na kraju se je vrpica lepo zakopala, pa je poslužila i kao gnoj. Motika se brusila s pilakom (željeznim brusom). Njome su se i tokli busi (razbijale grude zemlje) z vušicami (glavom motike), okopavao vinograd i kukuruz u proljeće, ogrtao i iskopavao krumpir, smikal drač po trsju… Z motikom se išlo i u nadnicu. Siromašnije su žene cijeli dan kopale za čupico kiseloga mleka. Najposlije, za primjer i jedna virovska uzrečica vezana uz motiko: Ače Cigan najde na potu motiko, preskoči jo i pri prvi hiži viče: Hote ljudi gledet, nekaj je na potu, skorom me je zgrizlo“! Živi primjer kako je i davno prije bilo ljudi koji su bježali od motike, a kamoli ne danas.