Vosak, kao jedan od pčelinjih proizvoda, s pravom zovu pčelinje zlato. Medičari su od voska izrađivali svijeće, te razne voštane zavjetne figure (zagovori, votivi), koje su vjernici odnosili u crkvu na dar vjerujući da će time biti zaštićeni od kakve bolesti ili nesreće. U domaćinstvu se voskom podmazivalo kalupe i tiganje za pečenje kolača i kruha, te debele niti kod predenja. U srednjem vijeku najveći potrošači voska, odnosno voštanica, bili su plemići, vlastela, Crkva i razne bratovštine. Vosak je često služio i kao sredstvo razmjene i za pečaćenje isprava, a zelenaši su ga ubirali kao kamatu. Dobivao se kuhanjem prikupljenih saća koje su se prešale u velikoj drvenoj preši. Tekućina ispod preše hvatala se u posudu u kojoj je onda vosak isplivao na površinu. Potom se lijevao u kalupe u obliku pogače. Ostatci voska s pogorjelih voštanica nisu se bacali već skupljali i pretapali za izradu novih. Jedna od rijetkih sačuvanih preša je ona iz radionice medičara Dolenčića u Đurđevcu. Da je vosak bio platežno sredstvo potvrđuje podatak iz 1728. godine kada je đurđevečki župnik Nikola Demšić naručio rijedak primjerak drugog izdanja znamenitog kantuala zagrebačke prvostolne crkve (Cithara octochorda) iz 1723. godine, kojeg je platio pet funta voska.