Autor članka u Narodnim novinama iz 1892. godine izvijestio je da je općinsko vijeće u Ferdinandovcu poslalo molbu Ravnateljstvu pošta i brzojava u Zagrebu ne bi li se ono založilo za otvaranje poštanskog ureda u selu. U svome je članku potanko objasnio silnu potrebu ovdašnjih žitelja za poštanskim uredom, te koliko im je neophodan. Naveo je da na području općine i župe živi 2.431 duša, a na ostalim konacima između Đurđevečki peskov i rijeke Drave njih još četiri tisuće. O selu piše da je u njem sjedište općine i župe, te djeluju dvije škole sa dva učitelja. Na cjelokupnom području nalazi se po pet dućana i gostionica, kao i dva veleposjednika i 20 obrtnika. K tome je još pribrojio brojne Kranjce koji izrađuju drva u okolnim šumama, jer i oni potrebuju poštanske usluge. Do najbližeg poštanskog  ureda valjalo im je prevaliti od 14 do 16 km, što je veoma daleko. Vijeće je u molbi navelo primjer susjednog mađarskog sela Boljeva, u kojem je već nekoliko godina otvoren poštanski ured, a selo broji tek 95 obiteljskih kuća, za razliku od Ferdinandovca sa 245 kuća. Još su predložili da će im olakšati time što će općina godišnje uzdržavati ured sa 50 forinti, te da su pronašli i vozara koji će za vrlo povoljnu plaću kolima održavati poštansku vezu između Ferdinandovca i Đurđevca. Ravnateljstvo je, na veliko razočaranje mještana, molbu odbilo, pravdajući se da će biti na gubitku za uzdržavanje ureda. Ovaj je slučaj vjerni pokazatelj toga koliko se više ulagalo u ugarske nego u hrvatske krajeve.