S pečenjem opeke krenulo se još za vremena Vojne krajine kada je vojna vlast preporučala gradnju kuća od opeke u odnosu na dotadašnju gradnju drvom, blatom i slamom, ponajviše zbog čestih velikih požara. Takve ciglane pekle su opeku za vojne objekte i crkve, a potom i imućnije žitelje. Cjelokupan rad padao je na leđa graničara, muškaraca od 18 do 60 godina, a pripadao je obveznoj raboti. Zimi su pak u šumi cijepali kalanice i dovozili do ciglane. Svaki obveznik rabote morao je izvesti jedan hvat drva. Pečenje opeke za privatne potrebe moralo se na vrijeme prijaviti kapetaniji. Nakon razvojačenja 1871. godine ciglane su pripale općinama i zemljišnim zajednicama. Posao je vodio općinski ciglar, za što mu je bila potrebna obrtna dozvola. Ciglane s poljskim pećima radile su sve do puštanja u pogon tvornica opeka u Virju i Đurđevcu, kada su ukinute. Poslove oko pečenja opeke vodili su uglavnom talijanski majstori, od kojih su Podravci preuzeli određeno stručno proizvodno nazivlje: karolista  – vozač opeke s kolicima, štampador – izrađivač opeke, pičur – koji raznosi i prazni kalupe, te foruna – peć. Nakon sušenja gotove opeke prišlo se slaganju, to jest, zidanju peći. Prvo se od opeka uzduž zamišljene peći izradilo ložište, a ostala se opeka zatim slagala određenim redom i s razmacima jedna do druge, i tako u dalje u redovima uvis. Peć se od određene visine sužavala u krovasti oblik s užom ravnom gornjom površinom. Prilikom slaganja paralelno je od prijašnjih lošijih opeka podizan i vanjski zid peći. Unutar hrpe slagani su protočni kanali, ložišta su se nalazila pri tlu, a dimnjak na krovnom dijelu. Na kraju se cijela peć, odnosno redom složena hrpa opeke, omazala blatom da se dobro zapune svi otvori. Peć se mogla sastojati od više ložišta, ovisno o količini naslagane sirove opeke, odnosno veličini peći. U početku se ložilo laganom vatrom da se opeke posve osuše, a potom se vatra pojačavala. Pečenje je gotovo kada vatra počinje izlaziti kroz pukotine. Tada se prestalo s loženjem, nastale pukotine zamazale su se glinom, a vrata ložišta zatvorila. Ložilo se drvetom (joha, bukva) a za tisuću komada opeka bilo je potrebno 1,5 metar drva. Pečenje je trajalo 3-6, a hlađenje peći 4-6 dana. Nakon toga rušili su se zidovi peći a opeka se vadila i slagala u zdence. U takvim pećima najbolje su bile pečene opeke u blizini ložišta, a najmanje one uz zidove peći. Zato takve opeke često nalazimo pri rušenja starih kuća. Jako pečena nazivala se cvrtnica a slabo pečena presni cigel.