Podravci su stoljećima živjeli u suživotu s pijeskom, pa ne čudi za što ga sve nisu upotrebljavali i iskorištavali, ne računajući agrarno iskorištavanje i pošumljavanje. Ponajprije kod gradnje kuća za zidanje i žbukanje. Pijeska kao građevnog materijala bilo je u neograničenim količinama, a što je najzanimljivije, dobar dio Đurđevčana nije ga ni morao dovoziti, nego se pijesak iz iskopanih temelja sav potrošio za gradnju. Osim toga suhi se pijesak stavljao ispod daščanog poda u sobi i kuhinji, te se upotrebljavao pri taracanju poda ciglom v ganku (u hodniku), u staji i ostalim prostorijama. Ako je u dvorištu bilo blata, pijesak se navozio da popije suvišnu vodu. Zimi se pak radi poledice njime posipavao led u dvorištu i po uličnim stazama. Djeci je pijesak koristio za igru, a najposlije, upotrebljavao se i za otklanjane bolova i oteklina stavljanjem platnenih vrećica s prženim pijeskom na upaljena mjesta (desni) i na nateklo grlo. Još krajem 19. stoljeća iza posljednjih kuća kvarta Peski, otvorena je šintarnica (živodernica) za ukapanje uginulih životinja i životinjskog otpada iz obližnje klaonice. Svojevremeno su čak na pijesku održane i vojne vježbe, i to kolovozu 1914. godine, a prije odlaska na srpsku frontu. Do sredine 1970. godine pijesak se mogao slobodno kopati i odvoziti, odnosno sve dotle dok se nije uvidjelo da se zbog pojačane gradnje stambenih i inih objekata odvoz naglo povećao. Dakako da je pijesak odmah postao traženom robom, pa se shvatilo da bi mogao biti dobrim izvorom zarade. Stvar je pokrenula Mjesna zajednica Đurđevec a komercijalni iskop kasnije je preuzelo poduzeće Podravina. Prodaja pijeska godinama je toliko narasla da su pokraj Đurđevca eksploatirane dvije pješčare, a na kloštarskim pijescima još jedna. Danas su sve tri zatvorene i napuštene, osim prve pješčare koja služi kao odlagalište smeća. I kako onda ne ponoviti Jalžabetićeve napisane riječi kada je govorio o podravskom pijesku: „A pri nam ga fala Bogu ima!“.