Kada je u noći s 19. na 20. svibnja 1859. godine umro hrvatski ban Josip Jelačić mnogi su bili iskreno rastuženi zbog njegovog odlaska. Omiljeni hrvatski ban grof Josip Jelačić umro je u Zagrebu poslije duge i teške bolesti u dobi od 58 godina i nakon 11 godina banovanja. Njegov svečani sprovod bio je svojevrsna manifestacija hrvatstva i na njem su sudjelovale tisuće ljudi koji su Jelačića ispratili iz Zagreba na posljednje počivalište u Novim dvorima kod Zaprešića.

Pošto je Josip Jelačić bio krajiški časnik i predvodnik krajišnika ili graničara u ratu s Mađarima 1848.-1849. godine oplakivali su ga i graničari iz Podravine. Posebno je dirljivo to učinio nekadašnji krajiški časnik, pisac i pjesnik Fedo Rusan (1810.-1879.) koji je u vrijeme Jelačićeve smrti živio i radio u Virju i Šemovcima. Rusan je spjevao pjesmu pod naslovom „Žalobnica za preminuvšega u Zagrebu u noći od 19. na 20. svibnja 1859. bana grofa Josipa Jelačića Bužimskoga“. Žalobnica se sastoji od pet kitica u kojima je Rusan opjevao Jelačićeve ljudske vrline i zasluge za hrvatski narod i domovinu. Jelačića je u pjesmi prikazao kao očinski lik narodu za koji je učinio mnoga dobra. Iz stihova izvire iskrena žalost zbog smrti čestitog čovjeka kakav je bio ban Josip Jelačić.

Žalobnica za preminuvšega u Zagrebu u noći od 19. na 20. svibnja 1859. bana grofa Josipa Jelačića Bužimskoga

Smrti huda i nemila! Je l’ te kini tužni vaj?

Što si jadna učinila, nie li krivo, kaži daj?

Ti nam ote slavna muža, u narodu riedak stvor,

Domovini plače duša, u crnini sav je dvor.

Kudgod sunce domovine trake svoje razvija,

Za gubitkm sve to gine, tuga srca razbija;

Sve to tuži dan do dana, ko da kane suza steć,

Jelačića prava bana, nama jao neima već.

Rodoljubni njegvi čini svemu svietu znati su,

Što on za svoj rod učini, spisi o tom zlati su.

Rod ga ‘zabra, da s njim ravna, kano otac s djecom svom,

Da mu steče prava ravna, za narodnost i zas dom.

Pa sad gledaj smrti ljuta sudbu kose tvoje sad!

Zašt’ ga vrati iz tog puta, i u viečni svali hlad?

Nesta bana, ah! I nade, po nesreći za nas tak,

Koj da misli onak znade, tko da vrati gubitak?

Nigdje ‘zmiene, tiho sve je, ko u groba tmasta dnu,

Sve to plače, suze lije, sve to tuga nadahnu.

S bogom, bane! Bog nas sudi, u slavu ti obred taj!

Posljednja nam želja budi: pokoj duši bog ti daj!