Kada govorimo o slobodnom vremenu podravskih seljaka zapitamo se: Kako su se zabavljali? Usporedimo li ga s današnjim vremenom, moglo bi se reći da su slobodnoga vremena imali malo, tek ponajviše zimi, nedjeljama i blagdanima. Život na selu za vremena Vojne krajine bio je ograničen raznim vojnim zakonskim uredbama što se tiče raznih okupljanja i kretanja, pa čak i svatova. Naravno da se sve postupno mijenjalo nakon razvojačenja. Ljudi su posebno bili vezani uz grunt, a tu je poslova bilo na pretek. Besposlenih skoro da i nije bilo. Takve su smatrali lijenčinama i frenderima. Nedjelje i blagdani bili su dani odmora, ali se blago svejedno moralo namiriti. Ti dani uglavnom su služili za odmor. Muškarci su znali prileći, ljeti čak izvan kuće, na sjeniku ili kakvoj hladovini. Bistriji pojedinci, bi rekli stari, oni rasprte glave, čitali su gospodarsko štivo i kalendar Danicu. Seljački puk novine nije čitao jer su mu bile skupe. Mogli su ih čitati tek ako su bili članovi čitaonice ili pučke knjižnice u 20. stoljeću. Žene su molile i sjedile pred kućama na klupama i razgovarale, odvojeno ili zajedno s muškima. Tada su mladići prolazili ulicama te uz razgovor, šalu i očijukanje zastajkivali pred kućama gdje su sjedile djevojke. Muškarci su se zimi sastajali po kućama viđenijih muškaraca, razgovarali o gruntu, blagu, goričkim i drugim zgodama, ratnim dogodovštinama, te mlađima pripovijedali narodne priče koje su čuli od svojih očeva. Načitaniji bi prenosili svoja saznanja o politici i drugim novotarijama koje su pročitali. Znali su i kartati na durak, popiti usput, pa i zapjevati. Žene su za to vrijeme prele, čejale perje i vodile svoje razgovore. Mladići su tijekom godine uvečer dolazili djevojkama pod prozor na druženje. Pojedini roditelji mladima su ponekad znali prirediti kakvu veselicu, odnosno majalus, s mužikašima, pa se tu znalo skupiti djevojaka i momaka, ali sve pod budnom paskom starijih. Takve zabave nisu trajale dugo (do 22-23 sata) jer se rano ustajalo. Jedina prava zabava bili su im svatovi i fašenki. Jedva se dočekala kakva svadba unutar rodbine jer su to bili jedini dani u godini kad je čovjek mogao razgaliti dušu: zaplesati, zapjevati i dobro pojesti i popiti. Bilo je toga u manjoj mjeri tijekom kakvih radova kod kuće, u polju i vinogradu kada bi susjedi zajednički obavljali određene sezonske poslove. Ovakva veselja jedino su mogli spriječiti smrtni slučaj u obitelji i godine na leđima. Mladi su pak iskoristili kratkotrajno druženje uz prigodni krijes ili plesanje kola za blagdana i nedjeljom poslije mise. Seljaci uglavnom nisu zalazili u gostionice jer novca nije bilo za razbacivanje. Gostionica je bila trošak i gubljenje vremena. Ionako su vina i rakije imali kod kuće. Stari su govorili da u njih zalaze frenderi, zatrajanci i oni koji nemaju pametnijeg posla.