Pitomačko-črešnjevački ugljenici osnovani su 1897./98. pod nazivom Trojstvanski ugljenici d.d. sa sjedištem u Bjelovaru. Godine 1906. postaju Pitomačko-črešnjevački ugljenici d. d. sa sjedištem u Bjelovaru, a 1918. godine sjedište je premješteno u Zagreb. Rudnik se nalazio oko 12 km udaljen od željezničkoga kolodvora u Pitomači te je s njim bio povezan vlastitom uskotračnom industrijskom prugom. Poduzeće je u vlasništvu imalo dvije parne lokomotive od 50 KS, jednu parnu lokomotivu od 30 KS, 35 vagona za prijevoz ugljena, 124 jamskih kolica za otpremanje ugljena, devet konja za izvoz drva iz kupljenih šuma, pet kompletiranih kola za izvoz rudnog drva iz šuma, 11 vagona za prijevoz rudnog drva, dva vagona za prijevoz oko 50 osoba, troja kolica za održavanje pruge te motornu i ručnu drezinu. Ugljenokop je prema podacima od 1. lipnja 1938. posjedovao 194 samorovova i 14 rudnih polja. Ukupna dužina željeznice iznosila je 16 km. Jamska željeznica bila je duga 3 km. (šir. 500 mm). Od glavne pruge odvajali su se odvojci do pojedinih jama – Stare kolonije, Pljačkog jarka i Oštre kose. Glavni kupac ugljena bile su državne željeznice, koje su kupovale 1850 tona ugljena mjesečno.

Vlasnik ugljenokopa bila je zagrebačka obitelj Singer. Prije Prvoga svjetskog rata bilo je zaposleno više od stotinu rudara, a godišnja proizvodnja iznosila je oko 10.000, a 1939. skoro 29.000 tona ugljena. Odlukom Državnog gospodarstvenog povjerenstva NDH od 6. ožujka 1942. nacionalizirane su sve dionice dioničkog društva u vlasništvu Židova. Dionice u vlasništvu arijevaca kupilo je Ministarstvo šumarstva i rudarstva NDH u slobodnoj pogodbi s njihovim vlasnicima. Nakon otkupa ugljenokopi su predani na upravu i iskorištavanje Odjelu za rudarstvo i kovinarstvo istog ministarstva. Nakon rata poduzeće je nacionalizirano i kao takvo ušlo u sastav Koprivničkih rudnika. U kolovozu 1947. godine obustavljen je rad u rudnicima, a dio postrojenja predan je rudnicima kojima su ta postrojenja bila neophodna. Godine 1948. rudnik je preuzeo Kotarski narodni odbor u Đurđevcu, koji je osnovao Kotarske ugljenokope Pitomača. U početku se ugljen vadio samo iz jame Pljački jarki, stoga su poslovali s gubitkom, pa je ta jama krajem godine zatvorena, a otvorile su se dvije nove jame Babičanka i Kozarevac. iste godine poduzeće je zapošljavalo 151 radnika. Ugljenokopi su imali strojobravarsku i kovačku radionicu, a iskapanje u rudniku obavljalo se na primitivan način. Godine 1954. poduzeća je promijenilo naziv u Bilo – rudnici lignita Pitomača. Narednih godina ugljen se vadio iz više jama (Duga Kosa, Židovska jama, Oštra Kosa, Opaka jama, Podvis, Stara Kolona i druge). Od 1961. godine ugljen su prodavali u svojim prodavaonicama u Pitomači, a od sljedeće godine i u Đurđevcu. Rudari su stanovali u dvije kolonije (4 zgrade sa 16 stanova u Novoj, te 10 zgrada sa 45 stanova u Staroj koloniji), a većinu radnika činili su seljaci okolnih sela. Rudarsko naselje zvalo se Ugljenik a za vremena bivše Jugoslavije u njem je djelovala i mala škola za djecu radnika. U naselju je 1910. godine živjelo 223 ljudi, dakle, rudari iz drugih hrvatskih krajeva zajedno s obiteljima. Ugljenokop je likvidiran 1967. godine.

Izvori: LAJNERT, Siniša. Željeznička infrastruktura Pitomačko-črešnjevačkih ugljenika d.d. Burna povijest ugljenokopa, Željezničar, br. 832, ožujak, 2015., KOLAR DIMITRIJEVIĆ, Mira. Prijeratno podravsko rudarstvo, Podravski zbornik 78, Koprivnica, 1978.; POŽGAN, Jasna. Rudnici ugljena na području Međimurja i koprivničke Podravine nakon 1945. godine, Podravina, vol. XVIII, br. 35, Koprivnica, 2019.; FELETAR, Dragutin. Povijesni razvoj i suvremeno značenje vađenja ugljena na podravskoj Bilogori, Radovi Zavoda za znanstveni rad JAZU, 1, Varaždin, 1986.; https://www.facebook.com/pitomacka.starinarnica/posts/1847025135369091/; http://www.glas.hr/336371/11/Nestali-bez-traga-Slavonski-rudnici-i-rudari-zaboravljeni-u-proslosti