Biti zvonarom župne crkve u Đurđevcu nekada je bio cijenjen, a uvijek velik i odgovoran posao. S obzirom na to da su povijesni izvori koji svjedoče o prošlosti ovih krajeva od 17. stoljeća nadalje uglavnom crkvene provenijencije, tako su u njima sačuvani podaci o zvonarima kao bliskim suradnicima đurđevečkih župnika. Osim svećenika koji su djelovali u Đurđevcu i crkvenih starješina (tutora) o sakralnim su objektima brinuli zvonari. Većina kapela imala je svoje zvonare kao što je to u Đurđevcu i danas običaj.

Služba zvonara u Đurđevcu je postojala već u drugoj polovini 17. stoljeća. Tada je zvonar dobivao novčanu naknadu za zvonjenje za pokojnike. Početkom 18. stoljeća službu zvonara vršio je mjesni učitelj koji je pratio župnika na sprovodima kada je pjevao „plačne pesme“, a za zvonjenje tijekom cijele godine dobivao je posebnu plaću. Često puta nije dospio dobro vršiti sve tri službe pa su župnici i narod često bili nezadovoljni. Stoga je od sredine 18. stoljeća poseban čovjek vršio službu zvonara u Đurđevcu. Prvi od njih bio je Đuro Kovačić koji je bio podučen krštenju djece u slučaju da župnika nije bilo u Đurđevcu, a novorođenčetu je prijetila smrtna pogibelj.

U drugoj polovini 18. stoljeća zvonar je bio Ivan Bemšić koji je umro u Đurđevcu 7. ožujka 1791. godine. Sredinom 19. stoljeća zvonar je bio Antun Keđelić koji je umro oko 1860. godine. Zanimljivo je da je iz obitelji Kenđelić u 19. stoljeću potekao i jedan svećenik. Ono što je bilo zajedničko đurđevečkim zvonarima jest činjenica da su živjeli nedaleko župne crkve, dakle u središtu Đurđevca. To je razumljivo jer su zvonari ponekad trebali vrlo brzo pohitati zvonjavom obavijestiti mještane o izbijanju požara ili kakvom drugom nesretnom ili sretnijem događaju.

Mnogi Đurđevčani i danas pamte zvonare iz obitelji Drakšić, Šabarić i Fusić. Svi oni bili su zvonari u 20. stoljeću i to je u njihovom slučaju bilo pravo obiteljsko zanimanje. Općenito su te obitelji bile privržene vjeri i Crkvi. Drakšićevi su živjeli preko puta župne crkve, a Šabarićevi nedaleko crkve na mjestu nekadašnje kuće spomenutog zvonara Bemšića. Posljednji zvonari koji su taj posao radili kao obitelj bili su bračni par Martin Fusić (1928. – 2003.) i Katica Fusić rođ. Vokšan (1931. – 2006.).