Plemićka obitelj Budor

budor

Naslovnica grbovnice obitelji Budor.

Budor je plemićka obitelj čiji su članovi pripadali hrvatskom, slavonskom i ugarskom nižem plemstvu. Povijest obitelji možemo pratiti od XIII. stoljeća. Budori potječu vjerojatno iz ugarskog dijela kraljevstva (Vespremska županija) odakle su se u XIII. st. preselili u Slavoniju (Križevačka županija) gdje su stekli svoje posjede. Nosili su predikat de Gorbonok (prema nazivu nekadašnjeg naselja između današnjih Kloštra Podravskog i Podravskih Sesveta koje se zvalo Grabovnik), a kasnije Budrovečki ili Budróc(z)i (prema osobnome imenu jednoga od članova obitelji). U srednjem je vijeku to bila brojčano moćna, a po materijalnom statusu tzv. dobrostojeća obitelj slavonskoga nižeg plemstva. Međutim, čini se da u to vrijeme nisu imali nikakvu značajnu ulogu u društvenom životu ni kraljevstva ni županije. No, u doba ratova protiv Osmanlija Budori su postali vjerni službenici (gospodarski i pravni savjetnici, te povjerenici) hrvatskih banova i ugarskih palatina. Dokazano su Budori tada učeni i bezrezervno brinu o obrazovanju svojih sinova te uživaju i društveno priznanje. U doba interregnuma (nakon Mohačke katastrofe 1526. i previranja oko izbora vladara Ferdinanda I. Habsburgovca i Ivana Zapolje), Budori su snalažljivo balansirali u svoju korist između dviju strana stječući imanja i posjede. Tih godina, točnije 1530., jedan od Budora (Andrija, koji je umro oko 1533.)  stekao je mnoga imanja te dao obiteljsko ime mjestu Budrovac u Podravini u blizini kojega je dobio plemićku kuriju i selo po imenu Tiboninc. Tada je stekao i selo Čepelovec. Andriji Budoru iz Budrovca đurđevački je župnik 1507. godine dopustio imati kapelana (altaristu) za kapelu svetog Volfganga (Vuka) koju je spomenuti Budor bio podigao uz svoj kaštel. posjedi Budora protezali su se u XV. stoljeću od podnožja Kalnika na zapadu pa preko Kuzminca i Hampovice na sjeveru i do Kloštra Podravskog i Podravskih Sesveta na istoku. U XVI. stoljeću, osim što su održavali svoje posjede i pratili banove i palatine, Budori su aktivno sudjeluvali u borbama protiv Osmanlija. Vid Budor (o. 1515./1520.-1581.) protjerivao je Turke iz Podravine i doživio pustošenje vlastite očevine (spaljen mu je Grabovnik). Kao konjanik (husar) sudjelovao je u mnogim bitkama istaknuvši se iznimnom hrabrošću i okrutnošću prema neprijateljima. Navodno se je sam potukao s požeškim begom Ulamom. Isti je Vid kao ratnik bio u službi hrvatskog bana Nikole Zrinskog, ugarskog palatina Tome Nádasdyja te koprivničkog, đurđevačkog i prodavićkog (virovskog) kapetana Luke Sekelja s kojima se uz bok borio protiv Osmanlija. Kao kaštelan Trakošćana predao je taj dvorac novome vlasniku Jurju Draškoviću. Budori su u to vrijeme proširili i učvrstili svoj položaj sklapanjem brakova s nekim od poznatijih plemićkih rodova njihovog ranga povećavajući stalno svoju porodicu.

cepelovec-i-budrovec

Čepelovec i Budrovec na zemljovidu iz XVIII. stoljeća.

Ivan Budor (sin Vidov, o. 1565. – o. 1622.) istaknuo se vojničkom karijerom u domovini i izvan nje, a junaštvom, hrabrošću i srčanošću u borbama protiv Turaka nije nimalo zaostajao za svojim pređima, ali i mnogo slavnijim suvremenicima. Kao vješt vojnik – pokazao se ponajboljim graničarskim ratnikom, uspješno se okušavajući nekoliko puta u špijunskim aktivnostima – stjecao je plijen, čast i posjede zbog svojih zasluga obogaćujući svoj rod. Ivan je svojem rodu 1610. godine pribavio plemićku povelju – prema tadašnjim običajima to je bila knjiga od pergamene s obiteljskom genealogijom i opisima najslavnijih ratničkih pothvata najčasnijih pripadnika roda – iz bečke carske kancelarije cara i kralja Matije II. Habsburgovca. U to su se doba Budorovi posjedi prostirali kroz tri županije, a u poznim godinama Ivan je nagrađen službom mirnijom od ratničke – onom uredskom – obnašajući dužnost koja je odgovarala službi županijskog suca ili assessora. Administrativnu je karijeru nastavio i njegov sin Gašpar. No, tijekom XVII. stoljeća obitelj je izgubila moć i ugled ponajprije zbog pomanjkanja muških potomaka u obitelji što je rezultiralo izumiranjem obitelji. Ustrajali su još jedino na obrazovanju svoje djece. Sve to je rezultiralo konačnim izumiranjem roda u prvoj polovici XVIII. stoljeća.

(Prema Pálffy, Geza. „Plemićka obitelj Budor iz Budrovca u razdoblju od 15. do 18. stoljeća“ u Podravina – časopis za multidisciplinarna istraživanja, vol. 2, br. 3. Koprivnica: Meridijani, lipanj 2003., str. 5-75.)

Možda će Vam se svidjeti...

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Do NOT follow this link or you will be banned from the site!