Adam Slivarić potjeće iz učiteljske obitelji iz Sibinja. Rođen je 28. srpnja 1844. godine od oca učitelja Matije Slivarića i majke Elizabeta Slivarić rođene Kaffen. U povijesnim izvorima njegovo se prezime još spominje kao Šljivarić i Šlivarić. Poznato je da je bio učitelj u Đurđevcu 1869. godine, Novigradu (1871.), Križu (1875. – 1877.), Remetama, (1877. – 1894.), Letinama (1894. – 1895.) i Oštarijama, gdje je ravnao školom (1896.). Nakon toga je umirovljen. Za vrijeme službovanja u Križu obnašao je dužnost blagajnika tamošnjeg Učiteljskog društva. Nakon umirovljenja doselio se u Đurđevec gdje je otprije posjedovao kuću i vinograd. Tu se aktivirao kao načelnik općinskog poglavarstva od 1904. do 1905. godine. Pored toga bio je tajnik i blagajnik Narodne čitaonice (1900.) i voditelj tamburaškog zbora u Đurđevcu 1897. godine. U Školskom prijatelju objavio je desetak pedagoških članaka 1875. i 1876. godine. U braku s Marijom rođenom Kolar rodili su mu se sin Franjo (1866.) i kćer Josipa (1871.). Zavidan životopis za jednog učitelja, međutim, splet životnih okolnosti odveo ga je na sasvim suprotnu stranu. Za đurđevečku javnost sve je počelo nakon požara. Za vrijeme božićnih blagdana u prosincu 1909. i  siječnju 1910. godine nastalo je nekoliko u početku zagonetnih i neobjašnjivih požara. Dan prije Badnjaka izgorio je štagalj općinskoga ovrhovoditelja Mije Marića, a 26. prosinca gorio je štagalj Petra Marića, ali je vatra ugušena već na samom početku. Zanimljivo, pola sata kasnije planuo je u susjedstvu štagalj Mije Seleša, a od njega se zapalio i štagalj listonoše Mije Pavca. Naposljetku, 2. siječnja gorio je i štagalj Martina Seleša. Oružnici su pomno istražili požare, te su došli do zaključka da je palikuća umirovljeni učitelj Adama Slivarić, koji je stanovao baš kod pogorjeloga Petra Seleša. Neobično je to što je požare prvi oglasio upravo on i kod svih je sudjelovao u gašenju i spašavanju imovine. Pred oružnicima i na kotarskom sudu priznao je zločin, ali se opravdavao da je bi pijan i pušio lulu. Neki su pak svjedoci potvrdili da je Slivarić bio sklon piću i da su ga često znali pijanoga iz grabe vući kući. Budući da istražni sud nije pronašao nikakve motive za paljevinu, uputio je Slivarića na psihijatrijsko promatranje u Zemaljski zavod za umobolne u Stenjevcu. Tu je bio pod paskom dr. Ive Žirovčića, utemeljitelja hrvatske psihijatrije, koji je na kraju njegov svojevrsni psihološki profil objavio u Liječničkom vjesniku. Došao je do spoznaje da je njegova duševnost načeta smrću supruge i time što su ga djeca istjerala iz kuće pa se nastanio kod Seleša, a i sam je već duže vrijeme bio sklon piću. Pored toga zaključio je da kod Šljivarića postoji određena doza piromanije i opsjednutosti seksualnošću, premda je tada bio star 66 godina. U razgovoru s Žirovčićem sam se odao da je gaseći požar rado gledao žene sa zadignutim suknjama i grudima što se ljuljaju. Šljivarić je zato potpaljivao vatru u vrijeme kada su je ljudi mogli gasiti jer su bili kod kuće, a iz istrage se doznalo da su požari zapaljeni tako da ne bude previše štete. Kraj životnog puta Adama Slivarića nije nam poznat.

Razglednica iz zbirke Martina Mahovića