Premda se blagdan sv. Grgura Velikog, pape (12. ožujka), više ne nalazi
u kalendaru, on je itekako ostao u pamćenju naših starih. Papa Grgur Veliki reformirao je i obnovio bogoslužje. Dao je rimskom kanonu mise koji još i danas upotrebljavamo, obnovio liturgijsko pjevanje i osnovao rimsku školu pjevača, a od njega potječe i zove se Grgurov sakramentar. Skupio je zbirku koralnih melodija koje se njemu u čast zovu gregorijanski koral. Gregur, kako ga kajkavci nazivaju, bio je neizostavan svetac jer je bio vezan uz tradicionalno predviđanje vremena.
U nekadašnje vrijeme, kad je klima bila stalnija u odnosu na današnju, ljudi su se u svojim poslovima oko kuće i u polju ravnali prema blagdanima. Ako su pogledali u kalendar točno se znali kakve klimatske promjene slijede. Poznata je uzrečica Na Gregura sneg do tura!, znači da je tih dana znao biti jedan od posljednjih jačih snjegova. Dakle, Gregur je bio klimatska prekretnica jer je nagovještavao buđenje prirode uzrečicama Gregur tera žabe vun! i Na Gregura žabe regajo!. Pretpostavljamo da su žabe nagoviještale dolazak toplijeg vremena. Ovu klimatsku prekretnicu, odnosno mogućnost vrlo hladnih dana u ožujku, obilježavalo je pak predviđanje da kojo žabo Gregur naje vune, to zakuje, a kojo vnutre to otkuje. Ako su se žabe glasale taj dan smatralo se da će ljeto biti zdravo, ali će zato mak biti pišiv. Ujedno se počinjalo sa sjetvom prediva (lana).
