Može se slobodno reći da se nekad davno do normalnog ophođenja unutar obitelji itekako držalo. Dakako da je bilo i suprotnog ponašanja, ali je ono bilo prisutno u malom broju obitelji. Muž je slušao i poštivao ženu, i ona njega, a pogotovo djeca roditelje, kojima su govorila Vi. Osobito se poštivalo unutar obiteljske zadruge u kojoj je gazda imao glavnu riječ oko poslova u polju i u štali a gazdarica u kući. Muž je ženi govorio žena, ili je zvao imenom, a pred svetom govorio je Moja gazdarica!, a žena Moj čovek / gazda!, poneka mu je govorila i Vi. Otca se zvalo japa, papa, unuk djeda japica, japok, a baku grosa, majkica, stara majka. Sestra je sestri govorila čeča, čečica, čečoka, a brat bratu bača, bačica, baček. Svađe i žustre prepirke bile su rijetke. No i to se događalo a razmirice su nastajale uglavnom oko nasljedstva, miraza, samovolje, netrpeljivosti, pijanstva i preljuba, makar se potonji rijetko događao jer su muž i žena uglavnom bili skupa, dok je žena rijetko igdje odlazila sama i dolazila u kakvo iskušenje. Na primjer, uvijek se našla kakva svekrva jalna na snahu, pa ju je ogovarala, govorila da ne zna štogod napraviti, huškala sina na nju… Bilo joj je teško jer se nakon udaje nije smjela vratiti kući, odnosno ostaviti muža. U sličnoj situaciji bila je i prvih dana braka u koji nije stupila svojom voljom, pa je bila primorana živjeti i spavati s mužem kojeg nije odabrala ni voljela. No, stari su svjedočili da su takvi i siromašni brakovi u zavidnom broju bolje funkcionirali nego li oni sklopljeni međusobnom ljubavlju u imućnijim kućama. Za one malobrojne nevjenčane parove, govorilo se da žive pod vrbom, odnosno da su to slameni čovek i slamena žena.

Ukućani su u svađi jedan drugome često govorili ružne riječ, zdevali jedan drugome. Ženu slobodnijega ponašanja pratio je glas da Oče štrango prekoračiti!, da ju Vragovi drže!, a ženske osobe nemoralnih i negativnih karakteristika nazivalo se: flundra, flička, hajretina, macafuta, palandra, remunda, odnosno, depa, driska, futa, fifiriga, knofa, milagera, smoksa, smrda. Glupima se govorilo: bolvan, bukveš, glumpak, hrgeš, hurmak, našijnenec, našiknenec, navudrenec, prišiknenec, norc, splavotnak, tompak, trotlin, tuluman, tumplak, tumpleš, tutman, tutmeš, zujan. Balavcima se zdevalo: drekač, smoksan, smoleš, smolko, smrdeš, smrda, sračkeš, sralnak, srolješ, posranec, šekret, zasranec. Visokima se rugalo: dogalin, diplaš, lojtra, bička, nasađenec, nadovezanec, mršavima: flajbaz, grinteš, gurajzlin, gureš, kileš, kržleš, brbljavcima: frfrača, klafrak, klafrača, lajavec, lampak, reljana, prljavima: nesnaga, prasec, riješ, svinče, odura, sakatima: čokleš, čonteš, slabovidnima: čoravec, čoreš, čora, šutljivcima: mondok, mutlak, mutleš, mutlača, i niz drugih kojima se drugima rugalo na račun njihova izgleda, ponašanja ili raznih osobina: deba (koja sporo radi, hoda), krmežlivec (koji je neumiven), kuštreš (koji je nepočešljan), larfa (koja je previše našminkana), glavrdan (glavonja), lampak (koji ima velika usta), semenjak (neženja), svinski zasun (nedorasla, nezrela osoba), dardaman, divjak, marše, mrcina, mulec, nesnaga, pustajija, prasec, smrad, telec, beda, divjača, drisnica, jopica, krava, prasica, poscanka, i tako dalje, i nikad tome kraja.