Kako danas a tako prije, uvijek je bilo jakih muškaraca koji su svojom snagom odudarali od prosječnih. O takvim ljudima često su pripovijedali starci koji su to prije čuli od koga, ili su sami bili svjedoci. Govorili su da je bilo pojedinaca koji su zubima mogli podići punu vreću žita. To je potvrdio Boris Braun za svoga djeda Emanuela, vlasnika paromlina u Đurđevcu. Mogao je podići zubima vreću brašna. Josip Tomec iz Virja piše da je u drugoj polovici 19. stoljeća u Virju živio Šemovčan Đuro Prepelec. Radio je kao sluga pri nekoliko Virovaca. Tomec je svjedočio da je jednom bio na oranju s gazdom. Nakon toga  trebalo se oranicu i podrljati, ali Đuro nije dao gazdi zapregnuti konje govoreći da su se ionako već naorali, nego da će on sam vući drljače. Tako je podrljao pol rali mekote. Doduše, koliko ga je Bog nadario snagom, toliko ga je pritegnuo pri pameti pa su mu gazde morali povlađivati. Bio je dobar težak, neumoran i snažan, samo ga se nije smjelo tjerati, nego uvijek hvaliti kako je najbolji težak u selu, onda je uvijek sve napravio. Navodno je mogao podići tereta za sedmoricu osrednjih muškaraca. Drugi jaki čovjek bio je mlinar Medved koji je mljeo na jednoj dravskoj vodenici. Jednom je neki Vlaj iz okolice Bjelovara vozio žito na meljavu, ali na neku drugu vodenicu. Prolazio je pored Medvedove a na vrećama je vozio velikog purana. Ljudi su tako obično darivali čime mlinara samo da dođu prije na red. Medved nije htio prepustiti purana komu drugome pa je pokušao zaustaviti Vlaja. Budući da ovaj nije htio stati, Medved se podupro pod konja i dignuo ga hoteći ga baciti u Dravu. Tako je Vlaj pristao mljeti kod njega. Doduše, nije Vlajov konj bio velik i snažan kao podravski konji, ali ga je ipak dignuo na pleća.