Nekada su ulogu hladnjaka predstavljale ledvenice, iskopane jame u zemlji obložene ledenim pločama izrezanima zimi na kakvoj stajaćoj vodi. U njima su mesari, gostioničar i licitari ljeti čuvali meso i piće na hladnome. U tu svrhu već krajem 19. i početkom 20. stoljeća u hrvatskim gradovima počele su se otvarati suvremene ledare, mali industrijski pogoni za proizvodnju leda i čuvanje namirnica. Đurđevečki industrijalac Emanuel Braun je, ugledajući se na gradske ledare, pored velikog paromlina i pilane u svome dvorištu pokrenuo vlastitu ledanu. Međutim, ledana se pokazala nepraktičnom i nerentabilnom, pa je ubrzo odustao od posla. Izgleda da je ledana u to vrijeme još uvijek bila suvišna u Đurđevcu jer su mesari u gostioničari držali svoje ledvenice. Potreban led itekako im je bio dostupan jer u okolici mjesta zimi uopće nije bio problem narezati ledene ploče, jer je teren bio močvaran i pod vodom. Tako su privatne ledvenice opstale sve do pojave prvih hladnjaka na struju. Sljedeća ledara pojavila se u Đurđevcu tek 1961. godine. O njoj je pisao Andrija Turković u svome novinskom članku: „Ugostiteljska radnja Stari grad nabavila je malu ledanu i time riješila jedan dugogodišnji đurđevački problem. Sve ugostiteljske radnje kao i slastičari i medičari do sada su upotrebljavale za svoje potrebe, led koji je vađen iz baruština i kanala. Troškovi nabavke strojeva i postavljenje ledane iznose preko 650.000 dinara. Sama ugostiteljska radnja omogućit će svojim potrošačima svježe piće a time i povećati promet ugostiteljskih usluga, dok će se moći podmiriti i ostale potrebe u slastičarstvu i medičarstvu s higijenskim ledom, dobivenim iz bunarske vode, a ne iz baruština“. Stoga je ova ledana, ne samo proizvodila led i čuvala piće i namirnice, nego je vjerojatno predstavljala i prvi hladnjak u Đurđevcu.

Fotografija: https://www.facebook.com/ledaraoganj/