U nizu poslijeratne izgradnje u Đurđevcu ovom prilikom reći ćemo nekoliko riječi i o izgradnji autobusnog kolodvora. Već krajem 1960-ih godina autobusni javni prijevoz toliko se razvio da je kroz Đurđevec dnevno prolazilo pedesetak autobusa u raznim smjerovima, a za nekoliko godina taj se broj povećao na 80 autobusa dnevno. Glavna stanica nalazila se u samome središtu Đurđevca ispred Fišerove zgrade i gostionice Stari graničar, odnosno preko puta Ulice kralja Tomislava. Zaustavljeni autobusi s obje strane ulice dobrano su ometali promet a putnici su praktički iz autobusa izlazili na samu prometnicu gdje im je prijetila opasnost od prolazećih vozila. Zato su općinske vlasti već početkom 1970-ih godine shvatile da je Đurđevcu potreban autobusni kolodvor. Prema prvim zamislima i idejnom urbanističkom planu kolodvor se trebao graditi na mjestu današnje zgrade Zagrebačke banke, koji je tada bio neiskorišten. Mjesna zajednica osigurala je parcelu a u posao se uključilo i poduzeće Čazmatrans koje je držalo skoro sve prometne linije u Podravine. Projekti su bili gotovi već 1970. godine. Nakana nije ostvarena pa se očito prišlo zamjenskom rješenju izgradnje manjih stajališta na Novom selu i na Ledinaj 1973. godine. Sljedeće godine pripremljen je teren za gradnju, ali radovi nisu započeti. Kolodvor je otvoren tek 1979. godine na bivšem sajmištu na Ledinaj, gdje se i danas nalazi.