Većina cesta na đurđevečkom području utvrđena je još za vremena Vojne krajine. Ceste i putovi koji su prolazili močvarnim područjem pružali su se po bentovima, uzdignutim nasipima koji su se utvrđivali na isti način kao i temelji zgrada na takvom terenu, to jest, nabijanjem drvenih pilota u tlo, polaganjem snopova šiblja i navoženjem zemlje i pijeska. Putovi na pješčanom terenu prolazili su pijeskom tvrđe strukture i bili su teško prohodni za kola s većim teretom. Ujedno su bili i nestalni jer ih je pijesak nošen vjetrom stalno zasipavao. Za vremena Austrougarske Monarhije ceste su bile podijeljene na zemaljske (državne), kotarske i općinske, dakle, svaka je vlast uređivala i održavala svoje ceste. Na đurđevečkom području državna cesta bila je cesta koje su se pružale od Virovitice kroz Đurđevec u smjeru Koprivnice i Bjelovara, te cesta od Đurđevca prema Ferdinandovcu, koja je zadržala svoju važnost još iz krajiškog doba jer je vodila do skele u Brodu na Dravi i povezivala hrvatski teritorij s Ugarskom. Ostale lokalne ceste pripadale su Kotaru Đurđevec a svaka općina brinula se o poljskim putovima na svome području. Županijska uprava nadzirala je izgradnju i održavanje svih cesta i mostova. Godine 1893. uprava je podijeljena na četiri građevna kotara. Đurđevec i Koprivnica spadali u četvrti građevni kotar. Županijska je uprava tada zapošljavala 7 nadcestara i 42 cestara. Svaka općina davala je težake za čišćenje graba, uređenje bankina, razgrtanje tucanika ili šljunka te drvo potrebno za održavanje mostova i ispusta. Težaki su ujedno dovozili šljunak i tucanik kolima. Svaki je pak cestar vodio svoju određenu dionicu ceste koju je nadzirao, držao pod kontrolom i rukovodio poslovima na uređenju i popravku. Povijesni izvori bilježe nadcestare Vencela Janotku (1876. – 1878.), Jospia Guzija (1878.), Simona Hanževačkog (1886.), Stjepana Mlinara (1887.) i Marka Šipeka (1914. – 1917.), te cestare Janka Martinčića (1888.) i Đuru Vrabca.