Optimalnim vremenom za sadnju kukuruza nekada se smatrao tzv. „Furjanski tjeden“, odnosno tjedan u kojem je spomendan svetog mučenika Florijana koji se slavi 4. svibnja. U današnje vrijeme ovaj se posao počinje obavljati već nakon Đurđeva. Bilo je to, dakako, doba kada su svi poljodjelski radovi obavljani ručno i/ili uz pomoć životinja. Tada su ratari optimalno vrijeme za pojedine poljodjelske poslove pratili prema katoličkom kalendaru. Tako je bilo i sa sadnjom kukuruza.

Kukuruz se u našim krajevima udomaćio zahvaljujući tome što je omogućio preživljavanje stanovništva u doba gladi u 17. i 18. stoljeću, kao što je to bio slučaj i s krumpirom. Etnolog Ivan Kranjčev zapisao je da se kukuruz u Podravini u 19. i 20. stoljeću smatrao osnovnom žitaricom jer je prvenstveno služio za prehranu ljudi, a zatim za tov stoke. Zato je svaka obitelj sadila mnogo kukuruza, a pogotovo na konakima gdje se sadila gotovo samo ta biljka jer je najbolje uspijevao, što je i danas slučaj.

Sađenje kukuruza nekad je teklo ovako: pošto je zemlja izorana, povlačena (prodrljana) i tako usitnjena, trebalo ju je obilježiti biljegom kako bi se na obilježenim mjestima motikom iskopale jame u koje će biti položeno sjeme. To se zove jamičuvanje. Najprije se u svaku jamicu položilo malo gnoja i na nj sjemenke kukuruza. Jamice su se zatim zagrtale zemljom. Zato i danas u Đurđevcu ljudi vele da se kukuruz sadi, a ne sije kao što vele stručnjaci agronomi. Isto tako su suvremeni strojevi za sađenje kukuruza dobili naziv sađar.