Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske u travnju 1941. godine nova je vlast donesla nekoliko rasnih zakona koji su se izravno doticali Roma kao nearijevaca, pa su kao takvi postali nepoželjni u novoj hrvatskoj državi. Ustaške su lokalne vlasti već do kraja srpnja iste godine morale popisati sve Rome. Ubrzo su slijedila uhićenja i deportacije u logore, te likvidacije i slanja na prisilan rad u Njemačku. Prema raspoloživim popisnim dokumentima Velike župe Bilogora u Državnom arhivu u Bjelovaru, poznat je broj Roma u određenim mjestima i općinama. Prvi popisi provedeni su u Podravskim Sesvetama (40 Roma), Kloštru Podravskome (266) i općini Ferdinandovac, za koju nisu navedeni popisni podaci. Ujesen 1941. godine odvedeno je oko 300 Roma iz naselja Đurđevečki Peski, a tijekom iduće godine u Jasenovac je sprovedeno 40 Roma iz naselja Kalnovečki Peski (Kalinovac), 90 iz Trnja (Virje), 100 iz Hatačanove (Virje) i 55 iz naselja Molve Ledine i Gornja Šuma. U travnju 1942. godine deportirano je 65 Roma iz Lepe Grede i Hladne Vode, 30 iz Sesveta, 10 iz Ciganfisa (Ždala) i 9 iz Suhe Katalene. Sve ove lokacije odnose se na obitavališta Roma Koritara. Dokumenti Službe državne sigurnosti iz 1962. godine donose da je tijekom rata stradao 641 Rom s područja kotara Đurđevac. Dakle, ovdje je riječ samo o Romima Koritarima i pokojim Kolomparom. Romi Drobni kovači starosjedioci u Virju, Kloštru, Pitomači, Đurđevcu i nekim drugim mjestima, izuzeti su od deportacija isključivo zbog toga što su nekoliko stotina godina živjeli u selima zajedno s domaćim stanovništvom te živjeli na svome od vlastita rada posve integrirani u društvu. Osim toga, za svoj opstanak najviše mogu zahvaliti svojim općinskim poglavarstvima, redatstvenicima i kotarskom predstojniku Mili Mrkalju, koji su se za njih posebno zauzeli kod Ministarstva unutrašnjih poslova u Zagrebu. Mrkalja su lokalne ustaše zbog toga tužile ustaškim vlastima u Zagrebu. O tome je Mrkalj svjedočio nakon rata 1952. godine.