Davorin Bazjanac sin je Kalinovčana općinskog bilježnika Vida (Vidoslava) Bazjanca iz Kalinovca i Ane Bazjanac rođene Sekulić. Rođen je u Beravcima (Brod) 22. veljače 1902. godine, gdje je otac bio na službi. Riječ je kalinovečkom prezimenu Bazijanec koje je po svemu sudeći stanoviti administrativac poštokavio, ili je to bila želja njegova oca. Pučku školu pohađao je u Beravcima (1909. – 1912.) a daljnje školovanje nastavio je u Brodu a zatim u kadetskoj školi u Karlovcu. Školovanje nastavio je na Višoj vojnoj realki u Mariboru, a nakon toga na Vojnoj akademiji u Beogradu, gdje je 1923. godine stekao čin topničkog potporučnika. Nakon toga studirao je dvije godine na Mašinskom odsjeku Tehničkog fakulteta u Beogradu. Kao odličan student upućen je na dvogodišnje studij na vojnu artiljerijsku školu u Fontainebleau u Francuskoj. Godine 1927. vratio se u domovinu i zaposlio se u Vojno-tehničkom zavodu u Kragujevcu gdje je radio oko pet godina na podizanju tvornice streljiva. Od 1936. do 1938. godine radio je u Ministarstvu Vojske i mornarice i predavao na Vojnoj akademiji. Nakon toga studirao je strojarstvo na Visokoj tehničkoj školi u Zürichu, gdje je doktorirao 1943. godine. Do 1941. godine radio je u vojnoj industriji u Kragujevcu, te bio na specijalizaciji u Francuskoj, Engleskoj i Čehoslovačkoj.

Zbog rata vratio se u Zagreb. Na Tehničkome fakultetu u Zagrebu bio je stalni predavač za kolegije iz područja tehničke mehanike od 1945., redoviti profesor i predstojnik Katedre za mehaniku i nauku o čvrstoći od 1954., te predavač i voditelj poslijediplomske nastave iz teorije konstrukcija od 1969. godine. Umirovljen je 1973. godine. Bio je dekan Tehničkoga fakulteta (1948.– 1949.). te dekan Strojarsko-brodograđevnoga fakulteta u Zagrebu (1958. – 1960.). Predavao je i na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu (1957. – 1969.) i na Visokoj tehničkoj školi za pogonske inženjere (1957. – 1967.). Znanstveno se bavio problemima vibracija brodskih pogonskih strojeva, proučavanjem metoda eksperimentalne analize deformacija i naprezanja, posebice primjenom fotoelasticimetrije u strojarstvu i brodogradnji. Smatra se začetnikom škole hrvatskih fotoelastičara. Objavio je više od 80 znanstvenih i stručnih radova, te razvio značajnu znanstveno-popularnu djelatnost u području zrakoplovstva, astronautike, zrakoplovne i raketne tehnike. Istaknuo se nastupima u medijima tijekom programa Apollo, čovjekova slijetanja na Mjesec. Napisao je 25 udžbenika i skripta iz različitih područja tehničke mehanike i dvjestotinjak stručnih radova. Bio je član znanstvenoga savjeta Međunarodnoga centra za mehaničke znanosti u Udinama, dopisni član Međunarodne astronautičke akademije u Parizu i član Britanskoga interplanetarnog društva u Londonu. Dobio je Nagradu Nikola Tesla (1969.), Nagradu za životno djelo (1975.) te Nagradu Fran Tućan (1987.) Oženio je Slobodu Marinković s kojom je imao sina Vladimira. Umro je u noći između 21. i 22. rujna 1988. godine.

Izvori: https://enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=6434; https://tehnika.lzmk.hr/bazjanac-davorin/; https://100.fsb.hr/hr/125/Davorin+Bazjanac+%281902-1988%29; http://www.beravci.hr/beravci/davorin_bazjanac.htm