Tragajući za raznim podatcima o povijesti Đurđevca naišli smo na vrlo zanimljive podatke koji su nam se uklopili u današnje priče o istoj tematici. Tako smo naišli na podatak o poštanskom prometu između Đurđevca i Zagreba 1858. godine. Poštanska kočija, odnosno kariolna pošta, kako su je tada nazivali, prevozila je poštu između Zagreba i Đurđevca jednom tjedno, nedjeljom u 6 sati kretala je iz Zagreba, a četvrtkom u 5 sati iz Đurđevca. Uvečer je kočija pristigla u Đurđevec pa je sutradan poštar mogao dostaviti pismo na zadanu adresu. Do danas je proteklo preko 160 godina, a imajući iskustva s našom današnjom poštom, odnosno Hrvatskom poštom, dolazimo do zaključka da nismo bog zna što napredovali. Štoviše, uz sav napredak i razvoj društva općenito, rezultati izgledaju veoma slični. Pošaljete li komu pismo u Zagreb ili obratno, ono će na adresu stići za nevjerojatnih tjedan dana, pa i duže. Evo slučaj iz vlastita iskustva. Slao sam pisma želeći da čim prije stignu, pa sam očekivao takvu uslugu uz uvećano plaćanje, ali mi službenica ni uz sve postojeće tarife i preporučeno slanje nije garantirala da će ona stići na odredište prije nego li obična pošiljka. Iskustva naših građana govore o nevjerojatnim situacijama koje su doživjeli u poštanskom uredu. Mogli bi nabrajati unedogled. Dođe čovjek kupiti kovertu – nemaju; pošiljke se često zagube a da nitko ne zna gdje su; ako se i nađu, nedostaju isprika i odšteta; poštar ostavi obavijest u sandučiću o prispijeću paketa, a sutradan dok ga želite podići u pošti vele vam da je odvezen u Bjelovar; adresirate li pismo u Budrovec, na primjer, ono će danima putovati, otići u Bjelovar, pa sortirnicu, pa opet u Đurđevec, i napokon će stići u Budrovec, a paket iz Njemačke, na primjer, stigne za 2-3 dana; želite li kupiti kutiju za slanje paketa, zaposlenici vam ne znaju reći koje su veličine dotične kutije, ali znaju za koju težinu paketa odgovaraju jer njima volumen ništa ne znači, a kutije ne možete vidjeti jer leže sklopljene na ormaru; poštari su nemarni, ne poznaju ulice, ljude i kućne brojeve pa u pretincu ostavljaju pisma bez obzira čija su, a mi moramo onda istu poštu dijeliti susjedima. Dakako da se to ne odnosi na sve službenike jer ima i pohvalnih primjera, ali nama potrošačima prvenstveno je dužnost ukazati na ono što ne valja i što ne funkcionira. Nije to čudno jer se HP ovim poslovima ponajmanje bavi, ali zato radi sve drugo čime se ne treba baviti. Prodaje slikovnice, kišobrane, knjige, kalendare, mobitele, kućanske aparate, razne darove, nakit, satove, dječje igračke, crtane filmove, uredski i pisaći pribor, informatičku opremu, bave se igrama na sreću i bankarskim poslovima, nude životna i razna druga osiguranja, televizijske programe… Uglavnom, sve samo ne ono čemu je pošta namijenjena. I to sve osmisle i provode visoko obrazovani zaposlenici, koje danas zovu menadžerima, pa se pitamo, tko to ući takvom poslu mlade ljude, kakve su to škole i sustavi obrazovanja, je li riječ o fakultetski obrazovanim ljudima bez znanja nesposobnima za posao ili, kako mnogi govore: Zašto bi bilo jednostavno kad može biti komplicirano!