Netom prije Božića Grad Đurđevec izdao je kalendar za 2017. godinu. Svake godine u to vrijeme Đurđevčani željno iščekuju novi kalendar, a tako je bilo i ove. No, sada su mnogi od njih zatečeni i razočarani jer novi kalendar nije ispunio njihova očekivanja. Đurđevčanima se kalendar nije svidio već na prvi pogled. Čime su to sve nezadovoljni? I mi smo prelistali kalendar i utvrdili slijedeće primjedbe:

Novo izdanje nosi naslov Jurjevski kalendar. Prema takvom nazivu mogli bismo zaključiti da je riječ o kalendaru u kojem su po mjesecima prikazani jurjevski narodni običaji u Đurđevcu. Tome ipak nije tako. Da i jesu, onda bi logičan naslov bio Đurđevski kalendar, kako to biva u ovome kraju (Đuro, Đurok, Đurđevo, Đurđevec, đurđevečki…), dok se oblici izvedeni iz osobnog imena Juraj uglavnom odnose na štokavsko i čakavsko govorno područje i krajeve u kojima se ne koristi oblik imena Đuro. Zato ovakav naziv kalendara koji je izdan u Đurđevcu možemo smatrati odrazom nerazumijevanja osnovne tradicije. Objašnjenje koje je spojivo s nazivom kalendara u ovome obliku odnosi se na običaje vezane uz štovanje svetog mučenika Jurja, što ne bi čudilo da je izdao, primjerice Etnografski muzej.

Ako se pak mislilo na Đurđevečki kalendar, onda je naslov opet netočan. Uglavnom, neodgovarajući naslov dovodi nas u zabludu jer ne odgovara sadržaju kalendara, i obratno. Čak i uvodni tekst ne govori o jurjevskim, odnosno đurđevskim temama, već o tome što su ljudi radili u zimsko vrijeme u prvoj polovici 20. stoljeća, aludirajući na tada vrlo čitana razna izdanja narodnih kalendara i godišnjaka. Autor(ica) teksta navodi kako se ljeto računalo od Jurjeva do Jurjeva (op. a. Đurđeva), s čime se ne možemo složiti. Narod je godinu računao od Božića do Božića, a stariji Đurđevčani to čine i danas. Zatim, piše da su ljudi zimi slikali na staklu. Nažalost, Đurđevčani se tada, pa ni u novije vrijeme nisu time bavili u tolikoj mjeri da bi to bilo značajno za samo mjesto. Zapravo, čitav uvod ne govori o kalendaru i Đurđevcu nego najavljuje knjigu Đurđevečki ljetopis, što pak nije svrha kalendara.

Kalendar na svakoj stranici mjeseca donosi po dvije fotografije (veliku glavnu i malu sporednu). Na sredini je prigodan stih s pratećim tekstom. Osim imena mjeseca na hrvatskome, navode se i imena na engleskome i kajkavskome. Općenito gledajući, naslov, uvodni tekst, fotografije, prigodni stihovi i popratni tekstovi međusobno su neusklađeni, konfuzni i zbrkani, ničim povezani. Fotografije prikazuju jedno, stihovi drugo a tekstovi treće. Kajkavska imena pojedinih mjeseca nisu pravilno napisana jer kajkavski ne poznaje /ć/, već samo /č/ (Ivanšćak, Miholjšćak) te /ije/ (Sviječen). U konačnici, autor(ica) se mog(la)ao potruditi doznati kajkavska imena kako su se nekad govorila u Đurđevcu. Takva bi bila primjerenija. Sam kalendar potpuno je neupotrebljiv jer su imena dana i datumi nedjelja nevidljivi, budući da su otisnuti svijetlom bojom, dok su ostale brojke premale.

Pojedini prigodni stihovi također su diskutabilni, premda ima i vrlo dobrih. Fazansko perje, zimsko ferje. Što je to ferje, vjerojatno se mislilo na ferije, ali onda nije trebalo izmišljati novu riječ da bi se uskladila rima. Dravski šark, tehnološki park. Što je „pjesnik htio reći“, što je to šark, što uopće treba predstavljati taj tehnološki park? Đurek i zelena trava, oaza prava. Što je to oaza prava, naštimana rima, što li?

Dvanaest popratnih tekstova (doista presitno ispisani i teško čitljivi) govore o temama iz đurđevečke povijesti i narodne tradicije. Ispod pojedinih naveden je izvor podataka, ali nijedan nije napisan cjelovit, to jest, po pravilima struke. Ostali su bez izvora. U ovome slučaju svi su tekstovi morali biti otisnuti s izvorom, ili pak svi bez izvora. Dakle, usklađeno. Siječanjski tekst donosi javnosti nepoznatu legendu o zmaju, točnije rečeno narodnu predaju, a travanjski govori o godini osnivanja prvoga planinarskog društva u Đurđevcu 1932. godine. Odakle predaja, tko je kazivač, odakle podatak o osnivanju društva? Kazivač je svakako bio kajkavac, pa čudi zašto predaja nije napisana na đurđevečkom. Na kraju piše da su ga zatrpali prudom. Ali, kako prudom kad ta riječ predstavlja riječni sprud (valjda se mislili na šljunak, šoder, prođ). Mjesec lipanj obilježen je pričom o legendi o Picokima iz pera đurđevečkog ravnajućeg učitelja Ante Bursića iz 1915. godine. Zar ne bi bilo bolje navesti najstariji zapis o legendi iz 1898. godine? Srpanjski list donosi fotografije deva a popratnim tekstom kojim se pokušava opravdati njihova prisutnost u Đurđevcu od srednjeg vijeka pa do danas, i to podatkom da su na lijevoj (!) obali rijeke Drave prilikom nekih arheoloških istraživanja pronađene devine kosti. Kojih iskapanja, gdje, kada? Pritom, Đurđevec nalazi se na desnoj obali, a ne na lijevoj. Autorima očito nije poznato da je ovdje bila smještena habsburško-osmanska imperijalna granica što je znatno pojačavalo razlike između lijeve i desne obale rijeke Drave.

Priča o lugaru Mihaldincu službujućem u šumi Crni jarki obilježava mjesec kolovoz. Kakve veze Mihaldinec ima s Đurđevcom, kao i Crni jarki. Irelevantna tema za Đurđevec, kao i prosinački tekst o posvečkarima u Podravskim Sesvetama. Najzagonetniji je tekst mjeseca rujna. Govori se da su đurđevečki učitelji sa svojim učenicima na Pijescima (zašto ne na Peskima; je li na Đurđevečkim peskima ili u kvartu Peski?) razvili pravi mali voćarski i povrćarski istraživački institut koji je dosegao nadregionalnu pa i nacionalnu važnost. O čemu je tu riječ većem i od nacionalnog značaja a da javnost za to sada prvi put čuje? Tekst poznate pjesme Oj ftičica vijoglavka! prikazana je u listopadu, s potpisom da je to pjesma Marice Hasan iz Đurđevca, što nije točno. Ona je samo jedna od interpretatorica, a zapravo, riječ je o staroj podravskoj narodnoj pjesmi. Ta je pjesma kategorizirana kao dio đurđevečke usmene narode lirike u knjizi „Lirika đurđevačke Podravine“ objavljenoj prije gotovo 15 godina i s pravom sumnjamo je li knjiga, ako već ne tradicija, poznata autorima kalendara.

Sve u svemu, ako se uzme u obzir da je kalendar namijenjen svima, bez obzira na starost i naobrazbu, onda mora služiti svrsi, biti jasan i čitljiv. Ovaj kalendar je sve samo ne to. Više liči na zagonetke i rebuse, sa stihovima za dešifriranje. Kalendar zaista ne može biti enigmatski koncipiran, osim ako je namijenjen ciljano biranom dijelu populacije. Ne znam što je dobro u ovome kalendaru, čak ni tisak fotografija u boji nije uspio. Upropastio je izvrsne fotografije. Stječe se dojam da je kalendar neuspjeli pokušaj samoreklame nekih budućih ostvarivih i neostvarivih gradskih projekata, loša roba zamagljenog sadržaja lijepo zapakirana u moderan dizajn. Već toliko puta viđen proizvod suvremene globalističke kulture. Autori ovogodišnjeg kalendara velikodušno su tijekom izrade predstavili svoj uradak sastavljačima ovih redaka, a oni su tom prilikom ukazali na nedostatke od kojih je većina ovdje opisana. Osim toga, ponudili su sasvim konkretnu pomoć za poboljšanje kalendara. S obzirom da sugestije i pomoć tada nisu prihvaćeni dajemo si za pravo javno komentirati i kritički se osvrnuti na objavljeni kalendar, kako javnost i ovoga puta ne bi stekla dojam da „samo kritiziramo, a ništ ne delamo“. Da budemo iskreni, ponuda za pomoć je stigla ali, nažalost, dan prije nego je kalendar krenuo u tisak, što je neozbiljno od samih autora.

Budući da ovakav kalendar ima promotivni karakter, opravdano se možemo pitati kamo su nestali prepoznatljivi simboli Đurđevca? Zašto u kalendaru nisu prikazani vjerodostojni podaci o prošlosti i sadašnjosti Đurđevca i njegovih žitelja, nego teme koje zapravo sa samim gradom nemaju mnogo veza. Zbog gore opisanih ozbiljnih nedostataka kalendara Đurđevčani se mogu smatrati povrijeđeni, ali i tužni jer će žitelji izvan Đurđevca do kojih dospije ovaj kalendar dobiti iskrivljenu sliku o njihovu gradu.

V. Miholek / N. Cik