Kratkotrajni snijeg je okopnio i ponovno otkrio svu stravičnost i jadnost okoliša đurđevečke željezničke postaje. Doista su se djelatnici na željezničkoj postaji trudili tijekom zimskih mjeseci držati ovu malu i jadnu stanicu u najboljem redu. Čekaonica je uvijek dobro zagrijana i čista koliko može biti uz nepristojne putnike koji u nestrpljivom iščekivanju šaraju i uništavaju zidove i stolariju, prolijevaju svoja pića i mokre svuda u okolišu. Prva je sreća da netko od njih nije u mraku propao u onu šahtu koja već godina stoji otkrivena, a sada preko njezinog otvora nije prepriječena niti letva koju je ranije netko dobronamjeran bio postavio. Na prilazu peronima snijeg je bio široko razgrnut i pazilo se da hodne površine ne budu zaleđene. Ali, ne mogu niti požrtvovni djelatnici (koji imaju i pregršt svojih „unutarnjih“ problema sa softverom i hardverom, pametnim karticama koje je dizajnirao očito netko od koga je zdrava pamet pobjegla, popustima, novčanicama i kovanicama, …) razgrnuti snijeg ili pomesti stazu koje nema. Ne mogu održavati prilaz stanici kojeg nema. A njihov posao ne bi trebao biti niti postavljanje novog pločnika uz zgradu stanice. Koliko smo mogli vidjeti tijekom prošle godine trava je redovito košena (nadamo se da će tako biti i tijekom sezone koja upravo započinje) iako površine uz zgradu i neuredno i skučeno parkiralište ne možemo nazivati travnjacima s obzirom da oštrog kamenja ima svuda uokolo.

No ljudi se snalaze, razbijaju svoja koljena padajući na tome kamenju i razbijenim pločnicima, nište svoju obuću i odjeću. Šute i trpe jer znaju da može biti i gore. Znaju da možda za koju godinu na ovu postaju, kakva god ona bila, možda neće imati po što dolaziti jer će se u Đurđevcu zaustavljati još manje vlakova. Takva strepnja vidljiva je u očima onih koji dolaze tamo redovito i razmišljaju o ovim problemima i njihovim rješenjima. A do rješenja vjerojatno nije tako teško doći. Kad bismo barem nakratko mogli zanemariti prepucavanja oko toga što je čija nadležnost i što je čija obaveza. Neki svojoj obavezom smatraju upozoriti na ovaj problem, drugi neka pod svoju obavezu uzmu rješavanje problema, a treći neka ulože malo truda i naprave nešto konkretno. Žalosno je da uz toliko nezaposlenih i raspoloženih osoba u našem gradu i domovini nema nikoga tko bi im naložio konkretne zadatke. Svjesni smo da okoliš i uređenje željezničkih postaja, pogotovo ovako malih, nije problem samo Đurđevca, ali šteta je da naš grad ne može prednjačiti u rješavanju ovakvih problema, a njegovi žitelji se vole hvaliti da prednjačimo po mnogo čemu. Sviđalo se to nekima ili ne, još uvijek smo grad i to jedan od samo tri u županiji. Žalosno je što će oni turisti koji vlakom odluče doći posjetiti izložbu slavnog Pabla Picassa u središtu Đurđevca, u prvome susretu kad stupe na našu malu željezničku postaju zateći Guernicu.