Svake se godine ovih dana prisjećamo hrvatskih žrtava Križnoga puta, odnosno stradanja pripadnika poraženih snaga Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i izbjeglih hrvatskih civila nakon izručenja Jugoslavenskoj armiji pokraj Bleiburga 15. svibnja 1945. godine. Većina njih stradala je u kolonama i jamama od Slovenije do Srbije. Samo su se malobrojni uspjeli spasiti. O svemu tome godinama se nije pričalo zbog toga gubila glava. Imao sam prilike slušati ispovijest dvojice Đurđevčana koji su o tome progovorili tek početkom 1990-ih. Ukratko ću prepričati njihove riječi, a naglasak će biti na samome spašavanju. Riječ je o dvama muškarcima: jedan je rođen 1928. a drugi 1930. godine. Danas su pokojni.

Stariji, tada golobradi sedamnaestogodišnjak, spletom okolnosti završio je u koloni kao domobran. Rata nije ni iskusio, a iz puške je pucao samo na gađanju. Uglavnom, glavu je spasio pukom slučajnošću. Kolona u kojoj se nalazio krenula je iz Slovenije i vrlo je brzo shvatio koliko vrijedi ljudski život. Prisebnošću i ustrajnošću ostao je na nogama, a tračak nade ukazao mu se dok je kolona ulazila u sam rodni Đurđevec. Imao je sreće jer je kolonu zatekao sumrak, pa je prenoćila na sajmištu na Ledinama. Rekao je: „Tu sem sad bil na svojem terenu“. Svi iznemogli od pješačenja i gladni polijegali su na zemlju i zaspali od umora. Pobjeći se nije moglo jer su bili okruženi partizanskim stražarima s puškama. Međutim, on je pronašao put izlaska. Smjestio se tik ograde uz cestu jer je dobro znao da se od sajmišta prema kući na suprotnoj strani ispod ceste pružaju cijevi kojim je voda  sa sajmišta otjecala kroz dvorište spomenute kuće prema travniku. U mrklom mraku, dok je budnost stražara popustila, provukao se kroz cijevi i sakrio u štaglju u kojem je dočekao jutro. Kolona je ujutro nastavila put bez njega. U tom dijelu naselja skrivao se određeno vrijeme sve dok nije skupio hrabrosti vratiti se kući gdje je kriomice boravio sve dok poratne okolnosti nisu minule. O svemu tome znala je samo supruga i pokoji susjed, jer je samo pri kojoj čašici više znao spominjati nekakvu kolonu o kojoj ja tada kao školarac ništa nisam znao, osim da je riječ o ratnoj okolnosti. Pojedinosti nije pričao.

Mlađi, tada dječak od 15 godina, doživio je najgoru strahotu. Ne sjećam se više priče o tome kako se i zašto u tim godinama tamo zatekao. Uglavnom, on je gledao smrti u oči. Negdje u Sloveniji, a možda i u Zagorju, ni sam tada nije znao gdje, završio je u koloni u kojoj su po dvojica vezani žicom za ruke upućivani na strijeljanje. U nekoj šumi, zajedno s još jednim muškarcem vezan je došao do ruba velike jame. Čekajući na red gledao je kako svaki par prilazi jami a dvojica egzekutora pištoljima su pucala nesretnicima u potiljak, nakon čega bi se strovalili u jamu. Već se oprostio sa životom, a kad su stigli do same jame prepoznao je partizana koji je nadgledao strijeljanje. Bio je iz jednog sela pored Đurđevca, odakle mu je mama rodom, njezin susjed. No, i on je njega prepoznao, ali nije progovorio nijedne riječi. Tada je začuo pucanj pored uha, i drugi, a njegov ga je supatnik mrtav povukao u jamu na hrpu beživotnih tjelesa. Ispočetka, sav u šoku sa zujanjem u ušima, nije bio ni svjestan da je neokrznut od metka živ ležao na još toplim tijelima ubijenih. Poslije je shvatio da je mamin susjed najvjerojatnije egzekutoru naredio da mu pukne pored glave. Čim su mrtvi počeli padati po njem privukao se uz stijenu jame. Ni sam nije znao koliko je to dugo trajalo. Opasnosti još nije bilo kraja jer dok se prestalo s ubijanjem, u jamu su počele padati ručne bombe. I ovaj je put imao sreće jer je ostao živ sakrivši se iza mrtvih tijela. Pred zoru je nastalo zatišje u kojem se uspio izvući z jame i otrčati čim dublje u šumu. Putem je skupio hrabrosti stupiti u jednu siromašnu kuću u nekom zagorskom selu u kojoj ga je nepoznata žena obukla i nahranila. Put do Đurđevca trajao je danima, i to ne glatko, jer se morao skrivati. Njegova supruga umrla je prije Domovinskog rata ne znajući što joj je muž doživio. Bojao se išta reći.

Vladimir Miholek