Podravci su oduvijek posebnu pozornost posvećivali uređenju zidova kućnih prostorija. Bez obzira bili omazani blatom ili ožbukani, bijelili su ih gašenim vapnom, odnosno vapnili. Vapno se razmutilo vodom, a potom se vapnilo metlicom ili kakvom četkom domaće izrade, ili kupovnom. Otprilike od početka 20. stoljeća, građanski se utjecaj odrazio i na uređenje zidova. Počele su se upotrebljavati razne boje za vapnejne. U mjesnim se trgovinama mogla kupiti boja u prahu koja se dodavala razrijeđenom vapnu. Upotrebljavao se i cinkvajz, bijela slikarska boja (po sastavu cinkov oksid), koji joj je davao čvrstoću i otpornost. Na tako obojane zidove posebnim se valjkom okomito nanosila mustra s raznim cvjetnim i geometrijskim motivima. Boja za mustro izrađivala se od krede u prahu, boje u prahu, mlijeka i kejla (tutkala). Valjak za nanošenje mustre sastojao se od posude za boju s drškom, na kojoj su postavljena dva valjka. Donji valjak umočen u boju prianjao je uz gornji gumeni valjak i tako na nj prenosio boju. Valcalo / valkalo se je tako da se gumeni valjak prislonio na zid i povlačio prema dolje, i tako redom uzduž zida. Svaki je gumeni valjak bio izrađen u zasebnoj mustri. Na gornju stranu uzduž zida ispod stropa nanosila se posebna dvadesetak centimetara široka mešterka s cvjetnim motivima omeđena s obje strane centimetar širokom crtom. Mešterka se nanosila postavljanjem i prebojavanjem mustre/šablone izrezane u tvrdom papiru. Pojedinci su pak posegnuli vrlo jednostavnom rješenju. Upotrebljavali su makovinje (makove čašice), prerezali ih napola, močili u boju i nanosili na zid poput štambilja. Tako obojani zidovi bili su dugotrajni a boje postojane u tolikoj mjeri da su se teško mogle premazati današnjim bojama, jer je boja mustre često znala prevudriti, odnosno vidjeti se preko nove nanesene boje.

Bojanjem zidova, odnosno z majlarijom i valcajnem, bavila se nekolicina Đurđevčana, i muškaraca i žena. Prije Drugoga svjetskog rata djelovao je soboslikar i ličilac Ladislav Lovrenčić, tajnik mjesne organizacije Saveza hrvatskih obrtnika (1920. – 1925.). Nakon rata majlalo je njih desetak, a taj im je posao bio teka dodatna zarada. Spomenut ćemo sljedeće: Bara Lenardić (rođ. 1938.) z Gorni vrt, Martin Brestak (1920. – 1989.) z Bregovite, Bara Zobunđija Od grobja, Ivan Kožar (1928. – 1986.) z Jendrašicevoga sokaka, Bara Horvat, Ivan Šiptar (1945. – 1993.), Slavko Tomerlin (1944. – 1978.) i Ivan Furdić (1955. – 2018.). Bara se Zobunđija nije time toliko bavila, koliko je iznajmljivala valce uz određenu naknadu. Kožar ih je pak vješto izrađivao tako da je mustre sam urezavao u nabavljenoj gumi i učvršćivao na valjak.