Gradska knjižnica organizirala je 13. prosinca 2005. godine susret s pjesnikom Dragutinom Tadijanovićem, koji je te godine obilježavao stotu godišnjicu rođenja. Tadijanović je dočekan u hotelu Picok burnim pljeskom i ovacijama, baš kao najuspješniji reprezentativac na športskom borilištu. Mala sala bila je doista pretijesna za ovaj izuzetan događaj. Razgovor s Tadijanovićem vodila je pjesnikinja Božica Jelušić, a on je dobro raspoložen odgovarao svojim dubokim i kristalno jasnim glasom. Govorio je o svome djetinjstvu, o rodnome mjestu, roditeljima, studentskim danima, svojoj supruzi, drugovanju s Nazorom, Kaštelanom i Ivanom Goranom Kovačićem, prisjećajući se svega kao da je to jučer bilo. Pripovijedao je o raznim zgodama i doživljajima šaleći se na svoj račun. Bilo je zanimljivo slušati njegova sjećanja o ljudima i događajima o kojima danas govore školski udžbenici i razne enciklopedije. Stekao se dojam da pred publikom sjedi putnik iz vremeplova. Na kraju susreta svima je potpisivao svoje knjige – strpljivo i polako, bez imalo drhtaja ruke. Po svemu se uopće nije odavao stogodišnjakom.