(Tuđe poštuj, svojim se diči!)

Kulturno-prosvjetno društvo Seljačka sloga bilo je važan segment Hrvatske seljačke stranke koju su braća Antun i Stjepan Radić osnovali 22. prosinca 1904. pod nazivom Hrvatska pučka seljačka stranka (HPSS). Stranka je, na čelu s braćom Radić, bila glavni politički ideolog nacionalnog kulturnog identiteta u čijim su temeljima vidjeli, između ostalog, upravo “narodnu” (seljačku) kulturu. Takav pogled na nacionalni identitet braće Radić rezultat je europskih strujanja 30-ih godina 20. stoljeća.

No, pretežito seljačko stanovništvo mučio je problem nepismenosti, siromaštva i ekonomske zaostalosti. Stoga je vodstvo HSS-a Seljačkoj slozi prepustilo akciju na terenu, tj. rad na kulturnom i gospodarstvenom polju. Od svog osnutka (1925.) do Drugog svjetskog rata Seljačka sloga u prekidima je djelovala na prosvjetnom (opismenjavanje stanovništva, osnivanje čitaonica i knjižnica) i kulturnom polju (smotre seljačkog stvaralaštva i seljačko književno stvaralaštvo). Rad Seljačke sloge na prosvjetnom polju posebno je urodio plodom u razdoblju između 1937. i 1940. godine kada su stotine tisuća ljudi prošle osnovni tečaj opismenjavanja. Pred Drugi svjetski rat Seljačka sloga imala je 1200 ogranaka. Najjači Bjelovarski kotar imao je 44 ogranka.

Smotre seljačkog stvaralaštva zaživjele su 30-ih godina 20. stoljeća organizirane u svrhu potvrđivanja homogenosti hrvatskog identiteta i jedinstvene hrvatske seljačke kulture unatoč međusobnoj prostornoj udaljenosti i odvojenosti Hrvata. Dio seljačke tzv. “kulturne misije” bila je i državna narodna škola Mala Črešnjevica (Savska banovina, srez đurđevački) u kojoj je 18. veljače 1940. godine obilježena godišnjica smrti jednog od ideologa HSS-a dr. Antuna Radića. Predavanje nije održano 10. veljače na dan Antunove smrti jer je upraviteljica škole Sofija Topolčić bila teže bolesna.

Na proslavi je upraviteljica škole najprije održala predavanje o dr. Antunu Radiću. U predavanju je iznijela njegove glavne misli o životu na političkom, a pogotovo na prosvjetnom polju. Nakon predavanja nekoliko je učenica recitiralo par Radićevih pjesama. Održano je i predavanje o Matiji Gupcu, a potom je otpjevana Mihanovićeva Horvatska domovina, danas poznatija kao hrvatska himna Lijepa naša. Predavanju je osim školske mladeži prisustvovalo mnoštvo svijeta.

Takve manifestacije u veljači (Dan Antuna Radića i Matije Gupca) i lipnju (Dan braće Radića) pretvarale su se prije uspostave Banovine Hrvatske u politički događaj i svojevrsni odgovor na državne blagdane. Nakon uspostave Banovine Hrvatske i reforme školstva (na ideološkim postavkama Seljačke sloge) službeno su se održavale u hrvatskim školama jer je “odgajanje u narodnom duhu” i “zorna nastava”, za što se zalagao etnolog, političar, publicist i prosvjetni radnik dr. Antun Radić, bilo općeprihvaćeno i u skladu s naputcima Odjela za prosvjetu Banovine Hrvatske. Prema savjetima Antuna Radića u mnogim školama zaživjela je praksa pisanja Etnografske spomenice koju su učitelji paralelno vodili uz redovitu spomenicu škole ne bi li se hrvatska kultura (običaji, smotre, proslave itd.) što bolje sačuvala i prenosila naraštajima. Je li koja škola iz đurđevačkog kraja vodila i sačuvala Etnografsku spomenicu u svom arhivu nije mi poznato, no to bi bilo iznimno dragocjeno za hrvatsku etnologiju koju je dr. Antun Radić toliko volio.

U nekim školama s pretežito srpskim stanovništvom također se obilježavao Dan Antuna Radića što je bila prilika da do izražaja dođe solidarnost između hrvatskih i srpskih seljaka koji su dijelili istu tešku ekonomsku situaciju. Moglo se čuti da je dr. Antun Radić srpskom stanovništvu bio blizak budući da se zalagao za “kulturni i gospodarski napredak sela”.

Autor teksta: Darijo Marković