Većina starih obrta danas je na izdisaju. Nažalost, tako je i s bačvarima koji pomalo nestaju pred najezdom modernog „inoxa“. U razdoblju prije Drugoga svjetskog rata bačvarski je obrt doživljava svoj procvat, tako da je u svakome naselju bilo po desetak bačvarskih majstora. Postupak izrade bačve dugotrajan je i zahtjeva puno znanja i vještine. Za izradu bačve najčešće se koristi drvo hrasta, dok je drvo duda najpogodnije za čuvanje rakije jer joj daje lijepu žućkastu boju. Najprije je trebalo odrezati trupce na potrebnu dužinu bačve, te takve trčke ručno kalati na doge (dužice) koje su se radi sušenja slagale na kupove. Postupak sušenja trajao je najmanje dvije godine. Nakon toga slijedilo je grubo tesanje švarbom, te oblajne (blanjanje) dužica na štosbanku“ (velika ležeća blanja). Nakon toga dužice se slažu u 2-3 obruča s jedne strane. Sve zajedno zagrijava se vatrom kako bi se duge pomoću uža i drvenog šarafa mogle savinuti u željeni oblik i učvrstiti preostalim obručima. Kada su duge učvršćene obručima slijedi poravnavanje dužica blanjalicom s unutrašnje strane i izrada utora za zadna (gornje i donje dno). Ovo su samo najvažnije radnje prilikom izrade bačve. Na gornjem zadnu izrezan je otvor za vrata s rupom za čep i pipu. Druga rupa nalazi se na dužici pri dnu bačve. Osim bačava, majstori su izrađivali i bedne, kace, čebrice za mast i sir, škafe, ščavnake (posude za napoj), pute, lakomice, barile za vino, motilnice…