S prvim zidanim kućama pojavili su se i pravi dimnjaci. U tradicijskim podravskim drvenim kućama koristilo se otvoreno ognjište pa je dim slobodno odlazio u potkrovlje, te kroz slamu ili šindru u zrak. Zbog toga je prijetila velika opasnost od požara.

U kućama građenima od opeke zidane su peći, pa tako i dimnjaci koje se trebalo redovito čistiti i održavati. Tako smo došli i do dimnjačara koji su obilazili kuće i roštali po dimnjacima. U Đurđevcu su u 19. stoljeću zabilježeni dimnjačari Đuro Jagić (1883.), Ivan Kostić (1888.), Josip Kalivoda (1898.) te  Đuro i Josip Dokuš (1902.).

Stariji se sjećaju pokojnih dimnjačara Lukaša, Matonđe, Martina Šiptara i Talijana. Da su živi, svi bi mogli ispričati mnoge dogodovštine koje su doživjeli na poslu kojeg se nevoljko tko prihvaćao. Prema sačuvanim računima možemo doznati i za prve poslijeratne dimnjačare koji su radili u Đurđevcu (Bednaš, Friščić).