Đurđevečki predio Pri šintarnice nalazi se na Peskima iza vrtova današnje Ulice Petra Zrinskog. Put koji vodi do tog predjela nastavak je ulice Peščenica, a dalje se pruža prema predjelu zvanom Pajn. Samo ime govori da se na tom zemljištu nalazila mjesna šintarnica, mjesto gdje su mještani ukapali uginulu stoku. Budući da su u prijašnje vrijeme često harale stočne bolesti, tadašnji veterinari nalagali su žurno ukapanje lešina da se pošasti ne šire. Šintari se prvi puta spominju u crkvenim matičnim knjigama 1884. godine.

To su Josip Justament i supruga mu Ana Rogina, sa stanom na Cigleni. Je li Justament na Cigleni ukapao lešine? Vjerojatno da, jer ne bi stanovao na Cigleni a posao obavljao na Peskima. Napuštene grabe općinske poljske ciglane itekako su poslužile svrsi. Slijedeći zapis o šintarnici nailazimo u županijskom izvještaju za 1896. godinu. Tada se šintarnica već nalazila na Peskima. Bilo je to vrlo povoljno mjesto jer je kopanje na pijesku puno lakše nego u bivšoj iskopu zemlje za izradu opeke. Osim toga, u blizini se nalazila i mjesna klaonica koja je također koristila šintarove usluge ukopavanja svojih životinjskih ostataka. Prije Drugoga svjetskog rata na ovoj lokaciji živjela je obitelj Đure Kiša, koja se bavila živoderskim poslovima. Porijeklom je bio iz Mađarske. Osim što se bavio šintarskim poslom, Đurin sin Franjo poratnih je godina praznio prve septičke jame koje su izgrađene u Đurđevcu. Jamu je praznio kantom, te sadržaj izlijevao vu veliki dreveni lagev vodoravno položen na kolima, a zatim ga odvozio na njemu poznata mjesta. Ljudi pamte jednu anegdotu vezanu uz njega. Kad bi ga upitali boji li se za svoj posao, Franjo je smatrao da je to vječno zanimanje. U šali je znao reći: Sralo se i srat će se.