U ranome novom vijeku obilje šuma i (polu)poplavnih područja predstavljalo je gotovo neiscrpan izvor svježeg poljoprivrednog zemljišta koje je trebalo ratarima i stočarima zbog povećanja stanovništva u to doba. Takva mjesta u đurđevečko-virovskoj Podravini nalazila su se između desne obale rijeke Drave i pješčanih površina poznatih kao Đurđevečki peski. Za krčenje šuma i stvaranje obradivih površina najpogodniji su bili ocjediti tereni, tzv. grede. Na njima su najprije bila ispasišta stoke, a preko njih je ostvarivana prometna komunikacija s rijekom Dravom. Takve čistine su proširivane krčenjem i na njima su u XVIII. stoljeću nastala specifična privremena obitavališta stoke i ljudi koja se u lokalnome govoru nazivaju konak, odnosno konaki.

Tijekom XIX. stoljeća konaki su od privremenih, postali stalna naselja što je karakteristično posebno za drugu polovinu XIX. stoljeću kada su se dijelile velike kućne ili obiteljske zadruge. U prvoj polovini XX. stoljeća konaki su doživjeli svoj demografski i gospodarski vrhunac što je rezultiralo oblikovanjem civilne i vjerske administrativne mreže u obliku općina i župa, a najzorniji primjer su općina i župa Novo Virje. No, pred kraj istoga stoljeća konaki su počeli odumirati najprije u demografskom, a zatim i ekonomskom smislu.

Danas svjedočimo nestajanju konaka, pogotovo onih malih. Naime, iz malih konaka ljudi masovno iseljavaju, a s obzirom da više nema mnogo poljoprivrednika u takvim naseljima oni i gospodarski propadaju, tj. zapuštaju se. Tako danas u konačarskim naseljima prevladavaju staračka domaćinstva i gotovo je potpuno zapostavljen potencijal konaka za bavljenje ratarstvom i stočarstvom u obliku velikih farmi za što bi oni bili idealni i na što su neki već upozoravali.

Više o nastanku i razvoju konaka u XVIII. stoljeću možete pročitati u knjizi povjesničara Nikole Cika „Ekohistorija Đurđevca i Virja u drugoj polovini 18. stoljeća“ koja je objavljena 2016. godine.