Mušku učiteljsku školu započeo je u Zagrebu a završio 1922. godine u Čakovcu. Bio je učitelj u Klanjcu, Žepču (BiH), Virovskom Crncu i Čepelovcu, te nastavnik likovnog odgoja i matematike u sedmogodišnjoj školi u Đurđevcu. Zauzimao se za unapređenje školskoga zadrugarstva, napose voćarstva, te vodio rasadnike u Čepelovcu i Đurđevcu. Bio je aktivan u nogometnom klubu Graničar u Đurđevcu, te kao nogometni sudac. Zaslužan je za osnivanje mnogih ogranaka Seljačke sloge, podmlatka Crvenoga križa, folklornih i tamburaških sekcija. U Đurđevcu se zalagao za osnivanje muzeja. U Čepelovcu je aktivno sudjelovao u radu vatrogasnoga društva i kod izgradnje seoskog vodovoda. Fuček je bio vrlo plodan spisatelj. Stručne pedagoške članke objavljivao je u Novoj školi (1925.), Narodnoj prosveti (1932. – 1933.), Savremenoj školi (1934.), Učiteljskoj riječi (1935.), i Podravcu (1940.). Stotinjak dječjih priča, bajka, basna i crtica objavio je u Novostima za djecu (1931., 1933. – 1934.), Smilju (1931. – 1937., 1940. – 1941.), Narodnoj prosveti (1932.), Domu i školi (1932. – 1939.), Malom Istraninu (1932. – 1938.), Anđelu čuvaru (1931. – 1932., 1939. – 1943.), Podmlatku Crvenog krsta (1933. – 1937.), Vrtiću (1941. – 1942.), Dobrom detetu (1938. – 1940.), Našoj radosti (1932., 1935.), Našim mališanima (1936. – 1937., 1940. – 1941.), Jugoslovenčetu (1932. – 1937., 1939.), Vrelu (1936. – 1937.), Dječjem kolu (1939.) i Bjelovarskom listu (1965.). Pod pseudonimom Pajdaš Martineš objavljivao je humorističke crtice u Đurđevačkom vjesniku (1954.). Pisao je čitljivim prosvjetiteljsko-pučkim izrazom, prožetim blagim humorom. Kada bi prikupili sve njegove dječje priče, bila bi to zaista  lijepa i opsežna knjiga.