Martin Starčević rodio se 9. prosinca 1854. godine u Žitniku u Lici. Nećak je Ante Starčevića, „oca domovine“, te brat poznatih odvjetnika i saborskih zastupnika Mile i Davida. Izučio je za šumara u Križevcima na Gospodarsko-šumarskom učilištu. Kao šumar službovao je u Korenici, nakratko u Virju, te u Đurđevcu. Osnivač je i prvi ravnatelj „Banke za Podravinu“ d.d. (1897. – 1907.), član ravnateljstva „Prve podravske dioničke štedionice“ (1894.), „Podravina paromlina“ d.d. (1899.) i „Tvornice opeke“ d.d. u Virju (1900.), zatim, bio je općinski odbornik, županijski zastupnik (1887. – 1896.), predsjednik školskog odbora (od 1905.), te vojvoda i nadvojvoda vatrogasnoga društva. Osnovao je 1909. godine „Društvo za automobilski promet“. Po političkom opredjeljenju bio je pravaš, no učestalo je surađivao s ondašnjom mađaronskom vlašću zbog čega i nije baš bio omiljen u Đurđevcu. Kao član skupštine Đurđevačke imovne općine prisvojio je na desetke jutara dravskih naplavina koje je uknjižio kao svoje vlasništvo, da bi ih potom prodao samoj Imovnoj općini za veliki novac. Taj mu je nezakoniti posao donio status veleposjednika. Zbog toga je suspendiran s mjesta kotarskog šumara, pa je nakon toga radio kao civilni mjernik u Đurđevcu.

Bio je član Matice hrvatske, Hrvatsko-slavonskoga šumarskog društva (od 1881.) i Družtva inžinira i arhitekata (1895.). Objavio je nekoliko stručnih članaka u Šumarskom listu (1883. – 1886.) i Slobodi (1883. – 1884.), a o gospodarskim temama u Gospodarskom listu (1978. – 1879.) i Pučkim novinama (1887.). Oženio je Emiliju Ožegović (Zagreb, 1852. – Zagreb, 1910.) s kojom je imao kćer Olgu koja se udala za dr. Petra Sabolića, odvjetnika i sudca iz Đurđevca. Umro je u Đurđevcu 20. rujna 1908. godine, gdje je i pokopan.