Hajduković je jednu svoju pjesmu posvetio hrvatskome rodoljubu svećeniku Vjekoslavu Hegediću, koji je 1897. godine na izborima pobijedio mađarone te je većinom glasova Podravaca izabran u Hrvatski sabor. Na spomen svoje pobjede školovao je dva dječaka iz Đurđevca, buduća svećenika: Stjepana Topolčića i – Josipa Hajdukovića. Tako je Hajduković nakon svršene škole u Đurđevcu maturirao u Zagrebu 1905. a 1909. godine završio bogosloviju. Zaredio se iste godine a kao kapelan službovao je u Starom Petrovom Selu, od siječnja 1920. u Dugom Selu a krajem godine stupio je u službu u Varaždinskim Toplicama. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata bio je vojni duhovnik a na prethodnu službu vratio se u siječnju 1919. godine. Župnikom je postao u Svibovcu 18. ožujka 1925., a početkom 1930. opet se vratio u Varaždinske Toplice, sada kao župnik, da bi do 1932. godine bio i upraviteljem župe u Svibovcu.

Uz sve to dvije godine upravljao je i župom u Ljubeščici. Bio je radin svećenik i poduzetan, nije se štedio. Marljiv je bio i kao pisac i pjesnik. Njegova je poezija vjerskog i domoljubnog nadahnuća, s čestim povijesnim i folklornim motivima, bliska stihu narodnoga pjesništva. Objavio je zbirku poezije Pjesme (1909.), a svojim literarnim i novinarskim radovima javljao se u Luči (1907. – 1908.), Obitelji (1929. – 1930., 1939.), Prosvjeti (1908. – 1909.), Glasniku sv. Franje (1941.), Hrvatskom jedinstvu (1940.), Danici (kalendar za 1941.), Almanaku Gospe Lurdske (1913.), Pod zastavom bezgrješne djevice (1907. – 1908.), Hrvatstvu (1908.), Pobratimu (1901. – 1902.), Nezavisnosti (1926.), Književnom tjedniku (1942.) i Hrvatskoj straži (1929.). Hajduković rođen je u Đurđevcu 31. siječnja 1885. godine od oca Bolte i majke Marice rođ. Kenđelić, a umro u Varaždinskim Toplicama 21. svibnja 1942. godine.

***

A što si, pjesmo, našem sv´jetu
I znade, l´, što su tvoji glasi…?
– Il´ tko će vinut´ dušu spetu
U carstva, gdje se ona časi?
– Ah sretni, što ti ljube skute,
Kad ruku vineš k blagoslovu,
I divnu nad sobom te ćute
I sebi još na domjen zovu!