Slavka Čambu znamo kao pučkog pjesnika i prozaika, te sakupljača etnografskog blaga. Rođen je 31. kolovoza 1930. godine u Đurđevcu. Pred njim je bio uobičajeni životni put podravskog seljaka, sve do odlaska na odsluženje vojnog roka. Tamo je zbog „neprijateljskog djelovanja“ osuđen na tri godine kaznenog rada u kamenolomu, a nakon povratka kući ostao je pod prismotrom i bez građanskih prava šest godina. Nekako mu je uspjelo pobjeći preko granice u Austriju (1966.), gdje je živio (Beč) sve do 1991., kada se sa suprugom vratio u Đurđevec.
U Austriji se počeo baviti pisanjem silom prilika, posebice pod čežnjom za rodnim krajem i domovinom, a pisanje mu je, rekao je, sačuvalo snagu, strpljenje i Bogu hvala zdravlje. Pisao je poeziju na đurđevečkom, te crtice i pripovijesti iz đurđevečkog i emigrantskog života. U izbjeglištvu je izdao zbirku pjesama i zapisa Brazde (Mainz, 1969.), dok je u podosta radova nastalih u Austriji ostalo u rukopisu. Po povratku u Hrvatsku objavio je desetak knjiga, ponajviše u vlastitoj nakladi: Blajburške udovice (1995.), Vu ono vreme (1996.), Naša sečanja (1999.), Moje živlenje (2000.), Žrtve tuđine (2002.), Ta draga domaća reč (2005.), Đurđevečki kaj (2010.).
Čamba je danas poznat i po svojoj etnografskoj zbirki, jednoj od devet najvećih privatnih zbirki u Republici Hrvatskoj. Otvorena je 2. srpnja 1999. godine a smještena na njegovu gospodarskom imanju. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske utvrdilo je da zbirka ima svojstvo kulturnoga dobra, pa je upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Ona predstavlja neprocjenjivu kulturnu vrijednost za grad Đurđevac i cijelu đurđevačku Podravinu, međutim, pred njom je neizvjesna budućnost jer joj prijeti propadanje. Slavko Čamba umro je 13. ožujka 2021. godine.

Ja imam domajo

Ja imam domajo i imam srce za njo!
Čuvam jo, skrivam v dušne glibline.
Na stene ji visI ime zglodano
vu tuđem svetu, v svoje sudbine.

Domaja je moja zvezda od mraka,
ja sem nejino dišeče cvetje.
Žekla me, peče, takva od znaka
ja sem nejino nesrečno dete!

Se kaj se vu nje denes događa:
beteg, pošlica z megleni doli.
Dug, bokčija, greji i svađa
se so to i moji boleči boli!

Vu skritom, malom, zaprtom kotku
na cvetu visim kak rosna kap.
Slušam domajo vu sakom toku
pomoči ji nemrem, mravec sem slab!

Ja živem dalje za ideale,
ja senjam navek od nova šnom.
Za naše stare bane i krale
– živem i vmernem za svoj DOM!