Seljački je puk u Podravini malo toga kupovao u trgovinama. Sve što je mogao proizveo je sam. Jedan od takvih proizvoda je i sapun koji se upotrebljavao za pranje rublja i osobnu higijenu. Domaći sapun nije ugodno mirisao kao današnji, ali je itekako služio svrsi. Pripremanje domaćeg sapuna bio je vrlo umiješan i težak, pa čak i po zdravlje opasan posao. Samo kuhanje trajalo je satima uz neprestano miješanje, a korištenje otrovne kemikalije činilo ga je opasnim, kao i isparavanje i neugodan miris. Najposlije, vrste sastojaka i njihove potrebne količine morale su biti precizne da bi kuhanje uspjelo. Stoga je danas teško doznati pravi recept jer je svaka domaćica upotrebljavala različite vrste, količine i omjere sastojaka. Uglavnom, glavni sastojci za kuhanje sapuna bili su prepečena, te pokvarena stara mast, loj, salo i maslo, stara žargučliva slanina, obrezijne (okrajci suhe slanine), svinjske kože, sol, pa čak i pepeo, vapno i ostatci izgorjelih svijeća lojanica. Svi sastojci kuhali su se određenim postupkom u velikom kotlu do isto tako određene gustoće tekućine. Kuhanoj se smjesi u određeno vrijeme dodavala i vrlo opasna i otrovna kaustična soda, odnosno natrijev hidroksid (NaOH) ili  lauštajn, kako su je nekad nazivali. Na kraju se kuhana masa ulila u drvene kalupe obložene grubim platnom. Na dnu kalupa nalazile su se rupice za cijeđenje suvišne tekućine i vode. Kad se sapun napola stvrdnuo izvadio se iz kalupa i narezao na željene komade koji su se sušili na dasci na tavanu. Tek nakon sušenja i potpunog stvrdnjavanja sapun je bio za upotrebu. Takav sapun mogao je stajati desetljećima. Može ga se i danas naći na tavanu gdjekoje stare kuće. Iako izvana posjeduje dugogodišnju patinu i poseban miris, on je još uvijek upotrebljiv. Zanimljiv je podatak da je jedna đurđevečka domaćica pripremala i mirisavi sapun u koji je stavljala određenu količinu parfema dobivenog od rođaka iz Amerike.