O đurđevečkoj legendi zaista se mnogo pisalo u novije vrijeme, za razliku od prve polovice prošloga stoljeća. Od nekoliko napisa o legendi iz tog vremena izdvajamo dječju priču đurđevečkoga učitelja Martina Fučka (1903. – 1967.). Priču objavio je u trećem prosinačkom broju časopisa za djecu Smilje-Vrelo 1932. godine. Pričom objašnjava zašto se Đurđevčani  i žitelji okolnih sela nazivaju Picokima. Evo njegove inačice legende namijenjene hrvatskoj djeci:

U vrijeme kad su Turci htjeli da osvoje mnoge krajeve, pa i naše, dođoše u Podravinu do Đurđevca. Tvrdi grad, koji i danas stoji, opasan debelim, visokim zidom, okružen šančevima napunjenima vodom, primio je iza svojih bedema i pod svoje krovove sve ondašnje stanovnike da ih zaštiti od nesmiljenih Turaka. Došavši Turci pod gradske bedeme, uvidješe da Đurđevac ne mogu jurišem da zauzmu, a sigurno ne bi uspjela ni prevara. Odluče, dakle, da grad opsjednu sa sviju strana i zatvore sve putove u njega. Turci su time htjeli prisiliti sve Đurđevčane na predaju. Mislili su: ponestaće hrane u zatvorenome gradu. Što odlučiše to i učiniše. Prođe nekoliko dana, a Đurđevčani ne predaju grada. Desetoga dana bijaše u u glavnom šatoru turske vojske golemo veselje. 

– Danas će mi sigurno predati ključeve tvrdoga Đurđevca. Vidite li u gradu neko komešanje…?, govorio je uvjerljivo car vezirima. Jedva što doreče grune đurđevački top, a u Sultanov šator pade pečen pjetlić ili picek. Sultan se silno začudi i poviče: “E, braćo, Alaha mi!, kad ovi još i danas imadu toliko picoka (neznavši reći piceka) nama ovdje nema mjesta, krenimo dalje!”

I zbilja Turci ostaviše grad, no zato osta Đurđevčanima prišvarak picoki. Oni se toga nimalo ne stide.“