Opisujući rječnik đurđevečkoga govora poslužit ćemo se redoslijedom njegova sadržaja. Na početku knjige nalazi se opis govora s uvodom koji donosi osnovna obilježja samoga govora. Dijalektološka literatura uvrstila je đurđevečki govor u grupu virovskopodravskih govora. Grupa je odredio Virovec Franjo Fancev, koji je još 1907. godine utvrdio najznačajnije jezično obilježje koje je znakovito za podravske govore. To je ograničenje naglaska na posljednja dva sloga. Dakle, naglasak ne može stajati dalje od pretposljednjega sloga prema početku riječi, a kao osnova za određivanje mjesta naglaska uzima se naglasna cjelina, to jest, akcenatska riječ. Brojem samoglasnika, u odnosu na standardni hrvatski, razlikuju se po tome što imaju dva /e/ – otvoreno i zatvoreno. Vidimo to na primjeru riječi: pero, med, čmela, pređa…, odnosno mesto, seno, breg, steklo, lepo…

Ono što obilježava đurđevečki govor, a i po čemu se razlikuje od susjednih, je nepostojanje /nj/ i /lj/, jer se kod njih premetnuo slijed u /jn/ i /jl/ (kojn, pajn, rajnica, Štefajne, zdejnava…) ili je pak /j/ nestalo (nedela, kluč, košula, vola…). Tako je i na ovim stranicama već bilo nekoliko primjedbi da smo krivo napisali slične riječi koje smo rabili u objavama. Naime, ovu značajku teško je prepoznati, a i rijetko se kod koga može čuti jer je izvornih govornika vrlo malo, a kod mlađih je skoro nestala. Najprije se može prepoznati u riječima kojn, Frajno i gujn. Nadalje, suglasnik /h/ ima nestabilan položaj, pa se često izostavlja na početku riječi (iža, odaš, ititi, iladarka), gubi unutar riječi (greota, straota, graorica), ili se pak unutar riječi mijenja u /j/ (buja, muja, propuj, graj, štijača) ili u /v/ (juva, kruv, kuvati, orevnača).