U razdoblju srednjeg vijeka prostor Šemovaca pripadao je u dio posjeda koji je često mijenjao vladare. Ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. Arpadović darovnicom od 20. srpnja 1267. godine darovao je Tomi, sinu župana Joakima, imanje Prodavić (Virje). Njegov sin kralj Stjepan VI. potvrdio je poveljom iz 1270. godine darovnicu svoga oca nadbiskupu ostrogonskom Filipu i njegovom bratu Tomi. Granične crte posjeda koje se tada spominju, dijelom dodiruju prostor današnjih Šemovaca jer prelaze potok Hotovu koji se nalazi na području sela. Nakon toga Hotova se spominje u nekoliko dokumenata do 1393. godine. Dakle, na tom prostoru smješten je dio posjeda ili naselje Hotowa. U tom kontekstu treba spomenuti i šumski predio kojeg Šemovčani zovu Hotovica. U 14. stoljeću posjed pripada slavonskom banu Mikcu i njegovim sinovima koji su stekli „neke zemlje na Hotvi kod Gjurgjevca“. Mikčevom sinu Stjepanu imanje je oduzeto 1393. godine i od tada se Hotova spominje kao dio  đurđevečkog vlastelinstva. Godine 1493. u popisu selišta na tom prostoru spominje se Hothowa i još tri selišta (Tomadovec, Chobosowcz, Hechanch) a u 16. stoljeću Hotova je bilo i ime vesnikata sa 17 do 20 dimova, koji je pripadao pod Đurđevec, tada u vlasništvu Ivana Ernuszta. Ova selišta nestala su u prodorima Osmanlija.

Izvor: ZVONAR, Ivica. Šemovci. Prilozi za povijest mjesta, Šemovci, 2007.