Jedini svećenik rodom iz Đurđevca koji je bio član Družbe sv. Franje Saleškog, odnosno salezijanac, bio je don Dragutin Brumec čija se 45. obljetnica smrti navršava ove godine. Ujedno je bio jedan od najobrazovanijih i najsvestranijih katoličkih intelektualaca u 20. st. koji je potekao iz Podravine. Njegovo ime upisano je zlatnim slovima u povijest Hrvatske salezijanske provincije za koju je mnogo toga napravio u počecima djelovanja salezijanaca u Hrvatskoj, a osim toga bio je prvi upravitelj župe Marije Pomoćnice na zagrebačkoj Knežiji. Prema dostupnim podacima bio je prvi član udruge Braća Hrvatskoga Zmaja rodom iz Đurđevca i nosio je zmajsko ime Zmaj Đurđevački što dokazuje njegovu povezanost s rodnim gradom.

Rođen je u Đurđevcu 30. rujna 1896. u obitelji Tome Brumca i Amalije (Ljubice) Brumec rođ. Kirnbauer. Tomo Brumec u Đurđevcu je bio ljekarnik, a osim Karla Konrada – kako je na krštenju zabilježeno ime budućeg svećenika Dragutina, u obitelji su rođeni još Ivica, Ljubica, Franjo i Vilim Ferdinand Brumec. Zanimljivo je istaknuti da je njihova majka Amalija Brumec rođ. Kirnbauer bila protestantkinja iz njemačke plemićke obitelji te je pristupila Rimokatoličkoj crkvi kad joj je sin Dragutin već bio svećenik, a on se trudio oko toga i mnogo molio. Nije nam poznato do kada je obitelj bila u Đurđevcu i je li Dragutin Brumec osnovnu naobrazbu stekao u rodnom Đurđevcu jer je niže razrede gimnazije završio u Ljubljani, a više u salezijanskom zavodu u Veržeju u Sloveniji. Rano je pristupio salezijancima te je 1914. započeo novicijat u spomenutom zavodu u Veržeju, a prve redovničke zavjete položio je 1916. Do tada mu je otac već umro, a brigu o njemu vodili su majka i stariji brat.

Drago Brumec – kako se je sam potpisivao – isticao se intelektualnim sposobnostima te je kao mladi intelektualac ovladao s pet jezika te je govorio i pisao na hrvatskom, slovenskom, njemačkom, poljskom i talijanskom jeziku, a dakako, naučio je klasične jezike latinski i grčki. Kao kandidat za svećenika i redovnika nastavio je školovanje u Poljskoj u salezijanskom učilištu nedaleko Krakowa. Studij teologije završio je na selezijanskom učilištu u Italiji te je 12. srpnja 1925. u Torinu zaređen za svećenika.

Nakon svećeničkog ređenja došao je u Zagreb gdje je počeo raditi kao kateheta (vjeroučitelj) gdje je uz odgoj mladeži radio na popularizaciji salezijanaca u svojoj domovini. Podsjetimo, salezijance je kao katolički crkveni red utemeljio sv. Ivan Bosco u Torinu 1859. s ciljem odgoja i obrazovanja muške mladeži te misionarskog rada. Salezijanci su 1922. došli u Hrvatsku, a od 1970. djeluje Hrvatska salezijanska provincija sv. Ivana Bosca. Upravo je Dragutin Brumec mnogo napravio za popularizaciju salezijanskog načina odgoja u Hrvatskoj i širenje štovanja Blažene Djevice Marije kao Pomoćnice kršćana, po čemu su salezijanci posebno poznati. Naime, često su salezijanci propovijedali u različitim župama i držali pučke misije i na taj način su privukli mnogo salezijanskih suradnika za koje je Dragutin Brumec pokrenuo prvo glasilo. Prvi broj toga glasila izašao je u siječnju 1930., a pokretač i prvi urednik Brumec nazvao ga je po utemeljitelju reda Ivanu Boscu koji je uoči toga bio proglašen blaženim. Dom Brumec je glasilo koje od 1934. nosi naziv Salezijanski vjesnik, uređivao 8 godina. Bio je to zahtjevan posao jer se o salezijancima u Hrvatskoj tada nije mnogo znalo, pa nije bilo suradnika koji bi obrađivali teme o salezijancima. Stoga je Drago Brumec velik dio tekstova morao napisati sam, a iskoristio je svoje izvrsno poznavanje stranih jezika pa je objavljivao prijevode članaka. Osim toga, morao je brinuti oko tiska primjeraka, a na kraju je doživio onemogućavanje izlaženja glasila nakon dolaska komunista na vlast. Osim toga, Brumec je izdavao knjižice odgojnog i vjerskog sadržaja za mlade i vjernike, a između ostaloga priredio je na hrvatskom jeziku don Boscov životopis te knjižicu o Majci Božjoj Bistričkoj.

Kako su do tada u Zagrebu djelovali samo salezijanci porijeklom iz Slovenije, tako je Brumec bio prvi Hrvat salezijanac koji je radio u Nadbiskupskom konviktu u Zagrebu. Kada je na zagrebačkoj Knežiji 1929. počela gradanja salezijanskog doma za mladež, don Dragutin Brumec postao je prvi ekonom te ustanove. U Nadbiskupskom konviktu u Zagrebu bio je ravnatelj od 1929. do 1932. te školski savjetnik od 1931. do 1933. Od 1935. bio je ravnatelj Omladinskog doma na Knežiji kada je procvao rad s djecom i mladima. Osim što je vodio školu, pokrenuo je različite aktivnosti, a osnovao je odgojno-športski klub u kojem su svoju športsku karijeru započeli mnogi kasnije poznati športaši. Salezijanci su 1938. uredili nogometno igralište, vodili su orkestar za mlade, pripremali recitacije i proslave, osnivali katoličke udruge i za vjernike predvodili bogoslužja nedjeljom i blagdanima u svojoj kapeli. Veliki uspjeh postigao je don Dragutin Brumec kada ga je 1937. pozvao zagrebački nadbiskup koadjutor dr. Alojzije Stepinac i povjerio mu osnivanje župe Marije Pomoćnice na Knežiji. Brumec je tada u nevjerojatno kratkom roku ishodio potrebnu potporu vrhovnog salezijanskog poglavara u Italiji i pripremio sve za osnutak nove zagrebačke župe. Stoga ga je pri svečanom osnutku župe Stepinac imenovao prvi upraviteljem ove župe.

No, za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je u salezijanskog zavodu u Splitu gdje se posvetio pastoralnom radu. Uoči rata u Zagrebu mu je umrla majka Amalija Brumec koja je pokopana na Mirogoju. Nakon rata don Brumec se vratio u Zagreb i preuzeo službu župnika na Knežiji gdje je imao pune ruke posla oko opremanja i uređenja župne crkve Marije Pomoćnice. Crkva je svečano blagoslovljena 1948. ali su salezijanci u to vrijeme bili pogođeni oduzimanjem zgrade doma u kojem su radili s mladima i vjernicima pa su župni ured morali smjestiti u privatnoj kući. Kako je vjeronauk bio izbačen iz škola, tako su salezijanci morali organizirati katehetizaciju isključivo u vlastitim prostorima. U župnoj crkvi je podignuo lijepe oltare Srca Isusova i sv. Josipa, a onda je premješten za župnika u Rijeku gdje je bio od 1952. do 1959. Nakon toga je kratko službovao u Podsusedu, a od 1960. u Križevcima gdje je bio ispovjednik i nastavnik njemačkog jezika u novootvorenoj gimnaziji. Već 1961. imenovan je župnikom u Badljevini gdje je ostao do 1967. Kako je do tada djelovao samo u gradskim župama bilo je ovo njegovo prvo iskustvo u službi seoskog župnika i to u već odmakloj dobi. No, vrlo dobro se snašao i aktivno je djelovao na župama sve do 1973. Tada je imao 77 godina i vratio se na Knežiju gdje je bio ispovjednik sve do smrti. Na Knežiji je sa subraćom salezijancima 1975. svečano proslavio svoju zlatnu misu. Don Dragutin Brumec umro je u Zagrebu 27. prosinca 1979. i pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj. Sprovodni obred vodio je zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić.

Suvremenici su ga zapamtili kao čovjeka vesele naravi čime je oduševljavao svoje suradnike, ali i vjernike. To se je sviđalo čak i inače suzdržanom nadbiskupu Stepincu koji se veselio susretima s njim, a zbog njega je rado dolazio u župu na Knežiji. Danas bismo rekli da je bio majstor za šale i viceve, a pri tome nije narušavao svetost bogoslužja niti vrijeđao sugovornike. Veselu narav sačuvao je do kraja života. Kako je don Dragutin Brumec bio vrlo plodan pisac trebalo bi se posvetiti istraživanju njegovog pisanog opusa i ostavštine pogotovo jer je vodio svoj dnevnik. S obzirom na njegov dug, plodan i zanimljiv život u vrijeme koje je bilo vrlo turbulentno za hrvatski narod i Crkvu u Hrvata, njegovi su zapisi dragocjeni i važni za razumijevanje vremena u kojem je živio i radio. Uspomenu na njega čuvaju subraća salezijanci, a relativno opširnu biografiju objavio je don Marinko Ivanković.