Pogrebni ili sprovodni običaji u ovim se krajevima nisu u mnogome promijenili u posljednjih nekoliko stoljeća. Dakako, razlike proizlaze iz novosti u svakodnevnome životu kao što je primjerice način odijevanja pokojnika i mjesto umiranja. Naime, zbog velike smrtnosti djece i mladih te umiranja u obiteljskom domu, u prošlosti je smrt lakše prihvaćana kao dio teške svakodnevnice. Važna promjena u pogrebnim običajima dogodila se otkako se za izlaganje i oplakivanje pokojnika koriste mrtvačnice.

Unatoč velikom broju žitelja u Đurđevcu i okolici, kao i činjenici da je đurđevečko groblje vrlo pažljivo uređivano tijekom čitavog XX. stoljeća, mrtvačnica je izgrađena  tek 1982. godine. Prvi pokojnik koji je ležao u toj mrtvačnici bio je Đurđevčanin Đuro Štefanov koji je umro 6. studenog 1982. godine u 88. godini života. Njegov sprovod koji je bio 8. studenog iste godine možemo smatrati prvim danom upotrebe novosagrađene mrtvačnice.

Đurđevčani su još prije Drugoga svjetskog rata bili svjesni potrebe izgradnje mrtvačnice na mjesnom groblju što saznajemo iz dokumenata koji svjedoče o upravljanju ovim grobljem, no za to nije bilo dovoljno volje i financijskih sredstava. Tako objekt sagrađen 1950. godine, koji je trebao služiti kao mrtvačnica, nikada nije imao tu funkciju već je služio kao uredski prostor i alatnica.

Gradnja današnje mrtvačnice započela je 1975. godine, no nije bila dovršena još sljedećih 7 godina i to uglavnom zbog opstrukcija nekih lokalnih političkih funkcionara. Iako je privatni poduzetnik Ivan Franković tijekom 1975. godine obavio većinu građevinskih radova, mrtvačnica je nedovršena stajala do 1981. godine. Tijekom tog razdoblja njezin se nedostatak pogotovo osjećao kada je trebalo organizirati sprovode Đurđevčana koji su umrli izvan Đurđevca gdje više nisu imali svoje kuće, a željeli su biti pokopani na mjesnom groblju. Na ove je probleme više puta ukazivano u dnevnom tisku. Tako je Željko Car u Večernjem listu 1977. godine objavio foto-kritiku s pitanjem tko je kriv što se mrtvačnica u Đurđevcu ne dovršava. Novinarku Anđelu Lenhard-Antolin smetalo je što zbog nedovršenja mrtvačnice pogrebne povorke ometaju promet u Đurđevcu o čemu je 1979. godine pisala u Večernjem listu. Ona je uzrok problema bila pronašla u tome što je projekt gradnje mrtvačnice u Đurđevcu bio megalomanski te odraz nemarnosti, neodgovornosti i lošeg gospodarenja.

Mrtvačnica je građena prema projektu koji je zadovoljavao kriterije funkcionalnosti, ekonomičnosti i estetske vrijednosti, a koji je 1973. godine izradio inženjer Hranimir Hloušek iz Đurđevca. On je projektirao impozantnu građevinu koja se sastoji od ulaznog trijema, čekaonice, četiri prostorije za odar, prostranog hodnika, prostorija za pohranu leševa i obdukciju, sanitarnog čvora, uredskih prostora, prodavaonice, alatnih i različitih drugih spremišta. Posebno je zanimljivo sjeverno pročelje u obliku blagog luka s četiri prilazne stepenice i trijemom koji čini pet lukova nasuprot prostorima vrata čekaonice i prostorija za odar. Pročelje je orijentirano prema sjeveru, a ispred je oblikovan velik trg koji služi kao mjesto formiranja pogrebne povorke. Do 1983. godine uređen je okoliš ispred mrtvačnice. Neki nedostaci su primjerice utjecaj prometa iz Đuriševićeve ulice jer je prema njoj okrenuto pročelje mrtvačnice i nedostatak sakralnog prostora za služenje svetih misa zadušnica koji je mogao biti u sklopu mrtvačnice.

Napokon je ujesen 1982. godine mrtvačnica dovršena i počela se upotrebljavati u studenom iste godine. Tada se pojavio problem održavanja i upravljanja mrtvačnicom o čemu je pisala novinarka Anđela Lenhard-Antolin u Večernjem listu gdje je iznijela nezadovoljstvo zbog dovršetka neisplativog projekta izgradnje mrtvačnice i prognozirala da će pokojnici iz Đurđevca i dalje ležati na odru u svojoj kući i da će iz njih polaziti pogrebne povorke. No, mrtvačnica je profunkcionirala i pogrebne povorke koje prolaze naseljem su brzo zaboravljene kao i ležanje pokojnika na odru u kućama.