Zvonjenjem na oblake

Zvonjava crkvenih zvona stoljećima služi za najavu vjerskih obreda, ali i za označavanje vremena i uzbunjivanje prilikom kakvih vremenskih nepogoda i požara. Isto se događalo i u Đurđevcu prilikom čestih požara, a jednom se dogodilo da su zvonila crkvena zvona za vrijeme pješčane oluje, kada se nebo toliko zacrnilo da je zvonar mislio da je riječ o dimu, odnosno požaru. Tako su se ljudi na selu stoljećima vremenski ravnali prema zvonjavi s obližnje crkve. Javljanje zvona u podne povezano je s Osmanlijama. Naime, uvidjevši za Ugarsku i Europu opasnost osmanske vojske sultana Mehmeda II. podno utvrde Beograd 1456. godine, Papa Kalist III. naredio je da se zvona na svim crkvama oglašavaju u podne kako bi se vjernici potaknuli na molitvu za pobjedu. Branitelji su se uspjeli obraniti za slijedećih 70 godina, a Papa svoj edikt nikad nije povukao, pa se taj običaj zadržao do današnjih dana. Međutim, ljudi su odavno vjerovali da zvonjava razgoni oblake. Zato su zvonari često zvonili misleći da će time spriječiti neželjenu tuču koja bi ljudima mogla uništiti ljetinu. Također se vjerovalo da zvonjava rastjeruje zle duhove koji vatrom žele uništiti crkvu, a mislilo se i da buka zvonjave lomi munje. No, događalo se suprotno, zvonari su tijekom zvonjave često stradavali od groma. Tome su srednjovjekovne vlasti nastojale stati na kraj, pa je tako zabilježeno da je 1784. austrijski car Josip II. zabranio zvonjenje na oblake da se u puku ne širi praznovjerje, a jednako je postupila i francuska vlada 1786. godine. Ipak, vjerovanje je u narodu ostalo još godinama.

Možda će Vam se svidjeti...

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Do NOT follow this link or you will be banned from the site!