U starim tradicijskim drvenim kućama pokrivenima z ritkom (slamom) jelo se pripremalo na jognišču (ognjištu). Ognjište bilo je smješteno u kutu kuhinje na povišenom dijelu od ilovače ili opeke (komin), na kojem je gorjela vatra. Za vrijeme Vojne krajine vlasti su odredile da se ognjišta ne smiju nalaziti tik uz drvene zidove, dok su drveni podovi bili zabranjeni, pa se pod izrađivao od nabijene zemlje, a sve to radi mogućeg požara. Vojna su vlasti stoga pregledavale svaku novosagrađenu kuću u selu ne bi li se uvjerile poštuju li se propisana pravila gradnje. Iznad vatre na lancu visio je obješen kotao za kuhanje. Osim u kotlu, jelo se pripremalo i u metalnim posudama (lonci, zdjele) s nogama ispod dna da bi mogle stajati iznad žara. Za posude bez nogu upotrebljavao se tronožni ili četveronožni željezni stalak zvan tranfuz. Dim s ognjišta dizao se kroz običan otvor ili dimnjak u potkrovlje gdje se obično sušilo meso. Dimnjaci građeni su od istog materijala i na isti način kao i zidovi kuća; od pletera omazanog blatom. Pepeo upotrebljavao se za pranje i belilo (bijeljenje) rubenine i platna. Prema jednom zapisu s kraja 19. stoljeća, u boljim seljačkim kućama već se moglo naći zidane peći, kao u gospodskim kućama. Pored ognjišta mogla je biti smještena i kotlenka ili pečka. Bila je to jedna vrsta peći zidane od opeke do visine koljena. Na gornjem dijelu nalazio se okrugli otvor u kojem je ležao kotao. U njem se opkuhavalo i bijelilo rublje, kuhalo crno ulje, razne kaše i ujesen bundeve i krumpir za svinje.