Diljem podravskih sela koševi za kukuruz krasili su skoro svako dvorište, pa i danas, premda tek pokoji služi svrsi. Kukuruz se uglavnom spremao u koševe pletene od deblje vrbove i ljeskove šibe. Napraviti pleteni koš nije bio veći problem, jer je i pletenih ograda bilo oko svake kuće i imanja, tako da ga je uz pomoć cimermana (tesara) mogao napraviti skoro svaki gazda. Koševi su podizani na babaj, odnosno drvenim nosačima (poprečnim kladama). Obično su bili smješteni na otvorenijem mjestu u dvorištu ili iza štagljeva gdje strujanje zraka omogućuje bolje sušenje klipova. Pri dnu koša nalazila su se jedna do dvoja vratašca kroz koja se kukuruz ispuštao van. Začudo, pleteni su koševi mogli dugo potrajati, osim ako je šibu napao crv. Danas je moguće naći još pokoji, no vrlo rijetko. Nakon berbe kukuruz se dovezao kolima na guvno (u štagalj). Uvečer bi se skupili ukućani i susjedi na luščano (komušanje), koja ne bi mogla proći bez veselog druženja, pjesme, mladoga mošta, pečenih ili kuhanih kestena, te kakvih domaćih kolača. Tako pripremljeni kukuruz odmah se nosio u koš. Koš se punio tako da se kukruz nosil f stolnaku po ljestvama i sipao unutra kroz djelomično raskriven krov. Seljaci su ujesen svoj kukuruz spremali na sušenje i na tavane, ali samo na one bolje građenih kuća. Zbog toga se kukuruz istovario u samu kuću (u sobu ili hodnik) gdje bi se luščil, jer su u kući bile i ljestve po kojima se moglo na tavan. Preostalo luščijne iskoristilo se za stelju i hranu stoke. U pojedinim podravskim selima komušina je služila i za izradu cekera i nekih drugih uporabnih predmeta u kući.