Pribor za jelo u smislu escajga i bešteka tek je novijeg datuma. Seljački je puk nekad  jeo prstima a za tekuću hranu upotrebljavao drvene žlice i šefle. Svaki je ukućanin tako imao svoju žlicu, a djeca zajedničku. Nakon jela samo bi je obliznuo i spremio na svoje mjesto. Bilo je slučajeva da je gazda zbog neposluha bilo kome mogao uzeti žlicu, pa taj nije imao čime jesti. Žlica se nosila sobom u polje, pa i na karmine gdje se jelo, jer domaćin nije imao viška žlice.

Pojavom industrijske robe u podravskim trgovinama krajem 19. stoljeća dolazi i pribor za jelo kojeg se sjećamo po aluminijskim žlicama i viljuškama, te noževima s metalnom drškom. Nešto bolji escajg mogli su si priuštiti samo imućniji. U seljačkoj se kući pribor nalazio f stolnice (ladici stola), stoga postoji i uzrečica: Kak se ne bi svadili kad se i žlice f stolnice svade! Osim toga, pribor se mogao nalaziti i na raznim zidnim stalcima, za tramom, ili spremnicima uz kuhinjski stol ili peć i tako biti gazdarice pri roke. Jedan lijepi primjerak spremnice za žlice / žličnjaka iz prve polovice 20. stoljeća nalazi se u Gradskom muzeju u Virovitici, a potječe iz Špišić Bukovice (vidi fotografiju). Žlica je poslužila i kod nastanka nekoliko uzrečica: brojiti komu žlice (provjeravati, kontrolirati koga koliko jede), jesti z velikom žlicom (živjeti u izobilju) i koj ima male vusnice te je navek z malom žlicom jel.